Projekt „Ihtiandar“: Kako je u SSSR-u testirana prva podvodna kuća

M. Turovskij / TASS
Prve eksperimente posvećene pitanju kako na čovjeka utječe život pod vodom u SSSR-u nisu izvodili profesionalci, nego amateri.

„Prvi dani pod vodom. U blizini vidim stijenu, obraslu podvodnom džunglom. Tamo buja život. U udubljenju se smjestio rak Mitka. On ponekad izlazi iz svog skrovišta, flegmatično puže po stijeni i pritom sve vrijeme nešto žvače. Pala je noć. Čas na jednom, čas na drugom prozoru vidi se sijevanje – to svijetle najjednostavniji mikroorganizmi“  - zapisao je u kolovozu 1966. godine amater akvanautike Aleksandar Hajes, stanar prve podvodne kuće u SSSR-u.

Šezdesete godine u Sovjetskom Savezu su bile obilježene željom za osvajanjem ne samo svemirskih prostranstava, nego i podvodnih dubina. Pioniri na tom polju bili su donjecki ronioci, čiji entuzijazam su podstakla svjedočanstva o uspješnim eksprimentima Jacquesa Costeauea. 1962. godine Francuz je na morsko dno u Marseillesu spustio prvu podvodnu kuću na svijetu „Conshelf I“, a 1963. „sagradio“ čitavo selo na dnu Crvenog mora.

Gomila metala i neugasiv entuzijazam

Dok su se na Zapadu stvaranjem i testiranjem podvodnih objekata bavili profesionalci, u SSSR-u prvi pokušaji pripadaju amaterima – članovima ronilačkog kluba „Ihtiandar“, nazvanog po junaku romana „Čovjek-amfibija“ sovjetskog pisca znanstvene fantastike, Aleksandra Beljajeva.  

Sklapanje podvodne kuće počelo je u jesen 1965. godine. Listove željeza – buduće zidove – amaterima je donirao donjecki Institut rudarske mehanike i tehničke kibernetike. Kompresor koji puni boce ronilaca zrakom pronađen je na aerodromu i popravljen. Entuzijasti su imali na raspolaganju samo rashodovani električni generator, ali i on je obavljao posao.

Prva podvodna kuća

Prva podvodna kuća u SSSR-u po obliku je podsjećala na mali hangar s lučnim krovom, površina joj je bila 6 kvadratnih metara, a mogla je primiti dvije osobe. Unutra su se nalazila dva ležaja na kat, stolić s telefonom, kontrolni i medicinski instrumenti, sanitarni čvor. Pogled se pružao kroz četiri prozora. Ventilacija je bila projektirana tako da su akvanauti mogli čak i pušiti u kući. Struju, slatku vodu i zrak dobijali su cijevima i kablovima, a hranu za stanare – s dnevnim unosom 5000 kalorija – donosili su im drugi ronioci.

5. kolovoza 1966. godine kuća je prebačena na rt Tarhankut na Krimu. Tamošnje vodene dubine do tog vremena su već bile dobro istražene: tu su pronađene drevne amfore i predmeti za svakodnevnu upotrebu skitskih plemena. Na rtu su ronioci postavili šatorsko naselje za stotinu osoba. Inženjeri i spasioci su dežurali na obali i osiguravali izvođenje eksperimenta. Liječnici su pratili disanje, krvotok, metabolizam, psihičko stanje ronilaca. Snimatelji su bilježili povijesne trenutke. Za život pod vodom spremala su se trojica ronilaca.

„S kirurškom preciznošću“  

Prvi pokušaj da se kuća spusti na dubinu od 11 metara pomoću pet betonskih blokova izveden je 19. kolovoza, ali planove je poremetila trodnevna oluja koja je razbacala blokove po čitavom zaljevu. 23. kolovoza izveden je drugi pokušaj, ovaj puta uspješno. Kuća je do mjesta spuštanja prebačena veslima, jer je motor na brodici otkazao.

Prvi stanar kuće bio je predsjednik ronilačkog kluba, kirurg Aleksandar Hajes, koga je na dubinu ispratio kolega Žora Tunjin. Prvih nekoliko dana Hajes je proveo sam pod vodom.

„Kuća se ljuljala tokom čitave noći. Nekoliko puta sam se u užasu probudio – gubio sam osjećaj za prostor; ponekad mi se činilo da će puknuti čelična užad i da ću morati strmoglavce pojuriti ka izlazu, ali gdje je on, s koje strane? I gdje da onda tražim stijenu, ispod koje je ronilačka oprema za slučaj opasnosti?! Svaki put sam zabrinuto zvao bazu, ali smireni glas mi je ponavljao: 'Saša, sve je u redu...' Sada su sve sumnje iza mene. Eksperiment, naš eksperiment, je uspio“ – objavljeni su odlomci iz dnevnika Aleksandra Hajesa 1976. godine u časopisu „Oko svijeta“.

24. kolovoza u 7:30 Hajesa su posjetili liječnici, koji su provjerili njegovo zdravstveno stanje, u 8:30 došao mi je konobar s doručkom. Oni su zatim zajedno pratili Aleksandra u podvodnoj šetnji. Uvečer mu se pridružio inženjer iz Moskve, Dmitrij Galaktionov. A 26. kolovoza Hajesa je zamijenio donjecki rudar, Jurij Sovjetov.

Prije izlaska na površinu Hajes je u podvodnoj kući prošao desaturaciju – izbacivanje iz organizma dušaik putem udisanja kisika s helijem, a zatim čistog kisika. Za vreme izranjanja, na dubini od sedam metara, Hajes je imao prvu pauzu od 20 minuta. Na tri metra od površine još jednom se zaustavio. Pauze su bile predviđene radi dekompresije – postepenog izbacivanja viška dušika iz organizma. Poslije tri dana podvodnog života prvi akvanaut u SSSR-u izašao je na površinu živ i zdrav.

Sljedećeg dana, 27. kolovoza, počela je oluja. U 8 sati ujutro liječnici su uspjeli se spustiti i provjeriti stanje zdravlja akvanauta Galaktionova i Sovjetova, ali već u dva sata poslijepodne odlučeno je da se eksperiment završi.

Po povratku u Donjeck kolektiv pojekta „Ihtiandar“ primio je od Federacije podvodnog sporta zakašnjelo pismo o zabrani eksperimenta, ali nekoliko mjeseci kasnije Federacija je ipak nagradila ronioce počasnom poveljom.

Proširenje obitelji „Ihtiandara“

„Ihtiandar-66“ bio je prvi u seriji eksperimenata donjeckih ronilaca s podvodnim objektima. 28. kolovoza 1967. godine je također na Krimu, u Laspinskom zaljevu u blizini Sevastopolja, na dubinu od 12 metara spušten „Ihtiandar-67“ – kuća s četiri prostorije, namijenjena za pet osoba, s kuhinjom, spavaćom sobom, kupaonicom i laboratorijem. Akvanauti – a ovog puta u akvanautkinje – na smjenu su proveli pod vodom ukupno 14 dana. Provjeravali su radnu sposobnost organizma u neprirodnim uvjetima, a osim toga u kući „gajili“ eksperimentalne morske prasiće, miševe, kunića i mačku. Osim toga, živci akvanauta dva puta su se našli na ozbiljnoj provjeri. Naime, u kuću je dvaput prodrla voda, pri čemu ju je drugi put napunila gotovo do polovice.

Posljednji objekt iz serije „Ihtiandar“ spušten je na dno 1968. godine također u Laspinskom zaljevu. Cilj eksperimenta bila su geološka istraživanja. Nedaleko od kuće, naime, na dnu se nalazila bušotina s kojom su radili akvanauti. Projekt je završen poslije četiri dana zbog nevremena. Bio je to posljednji eksperiment sovjetskih amaterskih ronilaca.

1970. godine na rtu Tarhankut postavljena je tabla u znak sjećanja na prvu podvodnu kuću s natpisom: „Gledaj naprijed i ne gledaj unazad“. Dok su se 2006. godine, 40 godina poslije eksperimenta, na istom mjestu našle i tri table na crno-bijele kvadrate kao simbol drugog „Ihtiandra“.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće