Po čemu je rusko nuklearno naoružanje bolje od američkog?

Rusija i SAD imaju količinski paritet strateškog naoružanja, s tim što to naoružanje ima različitu strukturu. Američko rukovodstvo je zabrinuto zbog toga što Washington zaostaje za Moskvom u području stvaranja perspektivnih strateških raketnih sustava. SAD su u određenom trenutku podcijenile ruski vojni potencijal i previše su se trošile na oružane sukobe (prvenstveno u Afganistanu i Iraku), na koje je svake godine odlazilo oko 100 milijardi dolara. Poslije povlačenja američkih trupa iz Afganistana i znatne redukcije njihovog broja u Iraku situacija se počinje mijenjati. U obrambenom proračunu SAD-a za 2022. financijsku godinu planirano je izdvajanje značajnih novčanih sredstava za razvoj novog, pa i strateškog naoružanja.

Novi ruski projekti

Ruski stručnjaci su napravili strateški raketni sustav RS-28 „Sarmat“. Ovaj stacionarni strateški raketni sustav kopnenog baziranja u podzemnim silosima s teškom interkontinentalnom balističkom raketom na tekuće gorivo dolazi na smjenu sovjetskom raketnom sustavu „Vojvoda“ koji je još uvijek u arsenalu Strateških raketnih trupa.

Lansiranje teške interkontinentalne balističke rakete „Sarmat“ s kozmodroma Pleseck u Arhangelskoj oblasti.

Ministarstvo obrane Ruske Federacije/Sputnik

Raketni sustav „Sarmat“ je poseban po tome što može napasti neprijateljski teritorij suborbitalnom putanjom preko Zemljinog Južnog pola. Ako se pod ciljem podrazumijevaju SAD, onda će udar moći izvršiti, recimo, iz pravca Meksičkog zaljeva, gdje Amerikanci nemaju postavljene sustave proturaketne obrane (PRO). Treba istaknuti da će prvi serijski primjerci raketnog sustava „Sarmat“ početi pristizati 2022. godine u diviziju Strateških raketnih trupa koja se nalazi u gradu Užuru, u Krasnojarskom kraju. Tako će praktički biti isključen svaki pokušaj SAD-a da presretne interkontinentalnu balističku raketu na najranjivijoj aktivnoj dionici leta.

Za mornaričke strateške nuklearne snage Rusije izuzetno veliki značaj ima razvoj oceanskog višenamjenskog sustava „Posejdon“, zasnovanog na primjeni autonomnih podvodnih aparata na nuklearni pogon. Vrijeme koje ti aparati mogu provesti pod vodom praktički je neograničeno i zato oni mogu uništavati jurišne grupe neprijateljskih brodova zajedno s nosačima aviona i to u svim pravcima, a također objekte obalne infrastrukture na interkontinentalnoj distanci. Brzina kretanja takvog aparata na termonuklearni pogon često dostiže 200 km/h. U ovom trenutku nosač aparata spomenutog tipa je nuklearna podmornica za posebne namjene K-329 „Belgorod“.

Za zrakoplovnu komponentu Strateških nuklearnih snaga Rusije razvija se niskoleteća krstareća raketa „Burevestnik“ na nuklearni pogon koju radari teško detektiraju. Ona ima praktički neograničen dolet. Ona će također nositi termonuklearnu bojevu glavu. Njena brzina je manja od brzine zvuka, ali će zato ova krstareća raketa moći zaobilaziti područja u kojima bi je mogli presresti perspektivni sustav neprijateljske PRO i PZO.

U svijetu ne postoje projekti koji bi bili ekvivalentni gorenavedenom ruskom naoružanju. U vezi s tim su u SAD oštroj kritici izloženi Pentagon i cijela američka administracija. Međutim, Amerika neće moći brzo uspostaviti ravnotežu s Rusijom u pogledu nuklearnih snaga, jer je za stvaranje sličnih sustava osim značajnih financijskih ulaganja potrebno i dosta vremena.

Količinski paritet

Poređenje sadašnjeg stanja strateških nuklearnih snaga Rusije i SAD-a pokazuje da je u cjelini ispoštovan količinski paritet, što je odraženo u produženom Sporazumu o smanjenju arsenala strateškog naoružanja (Novi START) potpisanom u Pragu 2010. godine.

Washington najveću pažnju posvećuje pomorskoj komponenti strateških nuklearnih snaga budući da je u bitnoj prednosti po broju raketnih podvodnih krstarica strateške namjene i broju balističkih raketa u njima. Konkretno, nuklearna strateška podmornica s balističkim raketama tipa „Ohio“ ima 24 balističke rakete, dok ruska raketna strateška podmornica „Borej“ ima 16 balističkih raketa. Moskva se oslanja na Strateške raketne trupe budući da ima raketne sustave koji se baziraju kako u ukopanim silosima, tako i na pokretnim kopnenim lanserima. Ti kopneni lanseri postoje i u američkoj strukturi strateških nuklearnih snaga.

Strateški bombarder Boeing B-52H Američkog ratnog zrakoplovstva

Getty Images

Ruska strana prigovara Sjedinjenim Američkim Državama zbog premašivanja limita instaliranih i neinstaliranih strateških nosača koji je definiran ugovorom. Ministarstvo vanjskih poslova Rusije smatra da je za svibanj 2021. godine taj limit prekoračen i da je iznad limita 56 lansera balističkih raketa nuklearnih podmornica „Trident-2“ i 41 teški bombarder V-52N. Amerikanci tvrde da spomenuto naoružanje nije više za borbenu upotrebu.

Prema službenim podacima, Strateške nuklearne snage Rusije imaju 768 instaliranih i neinstaliranih lansera interkontinentalnih balističkih raketa i balističkih raketa u podmornicama i teškim (strateškim) bombarderima, dok SAD imaju 800 takvih lansera (što je limit). Međutim, američka statistika ne računa gorenavedeno naoružanje, što znači da su Amerikanci mogli prekoračiti limit i da imaju 101 strateški nosač više nego što bi trebalo. S druge strane, i Rusija i SAD ispunjavaju svoje obaveze kada je riječ o instaliranim lanserima. Rusija ima 517 takvih nosača, a SAD 651 (prema sporazumu, taj broj ne smije biti veći od 700). Uvjeti sporazuma se poštuju i u pogledu bojevih glava na instaliranim interkontinentalnim balističkim raketama i balističkim raketama (Rusija ima 1.456, a Amerika 1.357 bojevih glava), s tim što se po pravilu svaki teški bombarder računa kao jedna nuklearna bojeva glava (limit je 1.550 nuklearnih bojevih glava na svakoj strani).

Vladimir Jevsejev

Autor je ravnatelj Odjela za euroazijsku integraciju i razvoj ŠOS-a na Institutu za proučavanje Zajednice nezavisnih država.