AK-47 ili SKS: Zašto su Sovjeti prihvatili AK, a tehnologiju SKS prodali Kinezima?

Krajem 1940-ih sovjetskoj armiji je bilo potrebno oružje nove generacije sa kojim bi njeni vojnici bili nepobjedivi u borbi. Inženjeri su konstruirali niz modela koje bi vojska koristila umjesto zastarjelih pušaka Mosin-Nagant. Testiranje je počelo 1947. godine. Biran je model koji će u sljedećih nekoliko desetljeća biti osnovno oružje ruske vojske. Najveće šanse su imali Simonovljev samopuneći karabin (SKS) posljednje modifikacije i automat AK-47.

"Trebalo je da i jedno i drugo postanu glavno oružje sovjetskih vojnika odmah poslije Drugog svjetskog rata. Međutim, zapovjedništvu se više svidjela ideja da svoje ljude naoruža prvim automatskim oružjem s puščanim streljivom umjesto da i dalje koristi karabine", rekao je za portal Russia Beyond, Vadim Kozjuljin, profesor Akademije vojnih znanosti.

Međutim, on tvrdi da se SKS u testiranjima krajem 1940-ih pokazao bolje nego AK-47. A evo zašto.

Karabin SKS ili automat AK-47

Kadeti prolaze tečaj sklapanja i rasklapanja automata AK-47. Spartakijada, natjecanje u vojnoprimijenjenim sportovima Unije veterana rata, Tatarstan.

Jegor Alejev/TASS

SKS je po konstrukciji nešto između brzometne puške repetirke Mosin-Nagant (poznate kao "Mosinka") i automata AK-47. To je puška duge cijevi s jednostavnim spremnikom koji se skida i u koji staje 10 metaka (što je bilo značajno poboljšanje u usporedbi s Mosin-Nagantima koje je tada koristila sovjetska vojska) i tadašnjim novim streljivom kalibra 7,62x39 mm.

"Model SKS je bio poluautomatska puška novog doba. Ona je 1947. već bila prilično dobro i pouzdano oružje jer su oružari radili punih 7 godina kako bi pripremili oružje za testiranje u vojsci", rekao je Kozjuljin.

Efektivan domet puške s novim streljivom iznosio je 300 metara. Novo oružje je bilo stabilnije i preciznije od konkurencije, ali postojale su i određene nijanse.

SKS je imao određene nedostatke u odnosu na AK-47. To je prije svega spremnik s 10 metaka. Streljivo se ubacuje u spremnik ili ručno ili pomoću šaržera. Ni jedno ni drugo nije zadovoljavalo potrebe oružja novog doba.

"SKS ima više dijelova koji vire tako da prljavština lakše dospijeva u pušku i izaziva kvarove. Osim toga, 10 metaka u spremniku može biti dovoljno za lov, ali ne i za neprijatelje koji koriste automatsko oružje i ubijaju vas sa udaljenosti od 100-200 metara", naglasio je Kozjuljin.

Treba istaknuti da je AK-47 koristio isto streljivo, ali je imao ozbiljnu prednost u odnosu na SKS, a to je spremnik s 30 metaka koji se može skidati.

Irački piloti pucaju iz AK-47 tokom vježbi gađanja, 29. ožujak 2011.

Staff Sgt. Levi Riendeau/U.S. Air Force

"Zahvaljujući tome ovaj model je bio daleko moćniji od SKS i pored niza nedostataka koji su primijećeni tokom vojnog testiranja krajem 1940-ih", rekao je za portal Russia Beyond, Vladimir Onokoj, rukovoditelj Odjela za vojnotehničku suradnju koncerna "Kalašnjikov".

Kalašnjikov je bio perspektivan inženjer kojeg je vojno zapovjedništvo jako cijenilo. Njegove ideje o stvaranju modela koji je ekvivalentan njemačkom automatu StG 44, tj. sličnom automatu sovjetske proizvodnje, bile su dobro prihvaćene tako da mu je dano vrijeme i dovoljno resursa kako bi okončao rad na modelu AK-47 i napravio od njega pouzdano i učinkovito oružje kakvo danas poznajemo.

"Ključni nedostatak automata AK-47 bila je velika nepreciznost. Osim toga, on je u početku bio težak i nije bio udoban za rukovanje jer je pravljen na brzinu odmah poslije Drugog svjetskog rata. Međutim, verzija koja se pojavila 1959. godine nije pružala više nikakvu šansu konkurenciji", dodao je Onokoj.

Vojnici predsjedničkog puka tokom ceremonije smjene pješačkih i konjičkih straža na Sabornom trgu Moskovskog kremlja.

Valerij Meljnikov/Sputnik

Na kraju je SKS prihvaćen i primljen u arsenal ruske vojske, ali je korišten uglavnom u ceremonijama Kremaljskog puka, a također u pograničnim i rezervnim jedinicama.

Pa ipak, model SKS je imao potencijal za adaptaciju, bio je pouzdano i moćno oružje koje je steklo popularnost u oružanim snagama u inostranstvu.

Budućnost SKS

Budući da SKS nije prihvaćen za masovnu primjenu u ruskoj vojsci, ruski vojni vrh je pristao da tehnologiju njegove proizvodnje podjeli s Kinom.

Kineski mornar s automatom Type 56.

Javno vlasništvo

Spomenuti stručnjak ističe da je Kina napravila milijune klonova ovog karabina i dala im naziv Type 56. Ovo oružje je tokom 1950-ih i 1960-ih odgovaralo kineskoj vojnoj maoističkoj doktrini u kojoj su prioritet imale puške, snajperski napadi i zasjede, a ne direktan oružani sukob. Puška je posebno bila dobra za kinesku vojsku jer je njenim vojnicima omogućavala da se kreću bez većeg tereta s ograničenom količinom municije u džepovima.

"Puška je idealna za partizansko ratovanje. Preciznija je od automata i jeftinija od snajperke. To oružje nije zahtjevno, a pouzdano je. Može se koristiti u zasjedama čak i na močvarnom i pjeskovitom terenu", rekao je Onokoj.

"Ovu pušku često koriste lovci u Rusiji i u SAD-u, a može se vidjeti i u rukama naoružanih formacija u Siriji i u Iraku", zaključio je stručnjak.