Povijest navođenih raketa u Rusiji

Vladimir Putin u posjetu kompleksu Almaz-Antej 2008. godine

Vladimir Putin u posjetu kompleksu Almaz-Antej 2008. godine

Reuters
Rusija je trenutno jedna od svjetskih lidera na području razvoja i proizvodnje navođenih raketa. Sustavi S-300 i S-400 nemaju pandana niti u jednoj drugoj zemlji. Međutim, takvu je smrtonosnu protuzračnu obranu, kada je prije više 70 godina začeta, bilo teško zamisliti.

Drugi je svjetski rat pokazao da je artiljerija izgubila primat na borbenom polju, ne mogavši se natjecati s daleko većim dometom i učinkovitošću zrakoplovne tehnologije koja se brzo razvijala. Jedini je nedostatak te vrste naoružanja bio taj što se na njegovu čelu nalazila samo jedna osoba - visokokvalificirani pilot čija je obuka trajala godinama. Zapadne su obrambene snage počele razvijati sustave protuzračnog oružja na bazi raketa bez posade.

Početak sovjetskog dizajna

U Sovjetskom je Savezu rad na takvim sustavima započeo tijekom ratnih godina, pod vodstvom inženjera Serga Berije, sina Staljinovog komesara za unutarnje poslove Lavrentija Berije. Njegov je projekt bio uspješan. 1951. godine je, koristeći tajne objekte, njegov tim uspio stvoriti leteći projektil koji je mogao probiti oklop krstarice.

Za borbu protiv konvencionalnih bombardera nije imalo smisla stvarati čvrstu liniju obrane; šteta nastala slučajno bačenom bombom bila je beskrajno manja od troškova organizacije obrane. No pojavom nuklearnih naboja u projektilima sve se promijenilo. Ove su bombe mogle opustošiti čitav grad, pa se pojavila nova misija - izgraditi obrambeni sustav za zaštitu sovjetskih gradova čak i od jednog neprijateljskog aviona postalo je prioritet, a navođene su rakete tu bile ključne.

Vlada je odlučila zaštititi Moskvu s dva prstena raketnih sustava protuzračne obrane, povezanih cestama za transport raketa. Bio je to novi tip naoružanja koji je precizno određivao ciljeve pomoću radara, a za njihovo je uništavanje koristio rakete opremljene bojevim glavama.

Prva navođena raketa i njezin brzi razvoj

S-25

Razvoj i testiranje projekta trajali su pet godina. 1955. vojska je u svoje trupe primila prvu sovjetsku navođenu raketu S-25. Nijedna druga vojska na svijetu nije imala ništa slično: rakete su mogle pogoditi ciljeve koji lete nadzvučnim brzinama na nadmorskim visinama do 20 km. Za njihovu je izgradnju mali Berijin projektantski ured pretvoren u ogromnu tvornicu s tisućama radnika.

S-25 je bila dobra raketa, no da bi se ovaj obrambeni sustav mogao distribuirati po cijelom teritoriju SSSR-a, bio je potreban mobilni sustav koji se mogao lako premještati. Rješenje je bio sustav S-75. Njegova je pojava izazvala revoluciju u umjetnosti zračnog ratovanja.

S-75

1960. godine ova je raketa prvi put oborila američki špijunski avion U-2 koji je letio iznad Sverdlovska. Ovo je oružje također nanijelo velike gubitke zračnim snagama Sjedinjenih Država u Vijetnamu. Naoružani ovim sovjetskim raketama i doslovno ih transportirajući ručno kroz džunglu, Vijetnamci su uspjeli oboriti više od 2000 američkih borbenih aviona.

Kuba je 1962. godine dobila nekoliko jedinica sustava S-75 za zaštitu sovjetskih nuklearnih projektila koji su bili razmješteni na otoku. Pokušavajući izbjeći radare sovjetskih sustava protuzračne obrane, zrakoplovi su počeli letjeti na iznimno malim visinama. Kao odgovor na tu taktiku pojavio se novi borbeni sustav S-125.

1967. godine zaposlenici projektantskog ureda koji je osnovao Berija razvili su sustav protuzračne obrane nove generacije - S-200. On je bio sposoban pogađati ciljeve na udaljenosti većoj od 200 km. Od tada je mali broj dobro postavljenih mobilnih sustava bio u stanju pokriti velika područja.

S-300 i S-400

S-400

Tvornica koju je stvorio Sergo Berija, koja je od 1977. poznata kao projektantski biro Almaz, dosegla je svoj vrhunac sa sustavom S-300. Ovaj je sustav postao dio sovjetske vojske 1979. godine i u službi je već više od 40 godina. Njegov radar omogućuje identifikaciju cilja na udaljenosti do 300 km i napad na više od 30 ciljeva u isto vrijeme.

Njegov nasljednik, sustav S-400, ima još impresivnije sposobnosti i sposoban je boriti se protiv tzv. stealth zrakoplova.

2008. godine sva poduzeća posvećena razvoju i proizvodnji navođenih raketa spojila su se u koncern Almaz-Antej. Inženjeri ovog koncerna sada rade na stvaranju protuzračnog sustava pete generacije, koji će se moći boriti protiv ciljeva u bliskom svemiru, poput balističkih raketa.

Sva prava pridržava RG.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće