Tenk od kojeg su zazirali zapadni saveznici: The National Interest se prisjetio teškog tenka IS-3

Američki časopis The National Interest objavio je tekst s naslovom "Teški tenk IS-3: Rusko superoružje za koje nikada niste čuli". Prema mišljenju Caleba Larsona, autora ovog teksta koji redovno piše za ovaj američki časopis, očekivanja sovjetskih konstruktora od IS-3 bila su takva da on bude namoćniji teški tenk Sovjetskog Saveza kojeg odlikuje vrlo snažno osnovno naoružanje i praktički neprobojna oklopna zaštita.

Jedna od karakterističnih osobina IS-3 bio je njegov šiljati "štukin nos" koji se nalazio u prednjem dijelu korpusa tenka (ispred mjesta vozača). Ovo specifično zakošenje imalo je za cilj smanjenje težine tenka kroz upotrebu manje količine oklopa, koja je istovremeno pružala jednaku zaštitu. Pored toga, IS-3 je imao "plosnatu" okruglu kupolu, što je tenku davalo nizak profil na bojištu, čime je postao složenija meta za protivničke tenkove i ostala protutenkovska oruđa, prenosi internetski portal RG.

Ipak, jedan od glavnih nedostataka ovog tenka bila je činjenica da se top nije mogao spustiti dovoljno nisko kao na drugim oruđima (nedovoljan vertikalni kut oruđa/elevacija, op. prev.). Ovo je bilo posebno nezgodno kada bi, na primjer, IS-3 zauzeo položaj na grebenu brda. Međutim, ovaj rizik se smatrao prihvatljivim, jer je IS-3 kao glavno ofenzivno oružje zamišljen za upotrebu na ravnom terenu.

Pored izuzetno snažne oklopne zaštite, ovaj tenk je bio naoružan tenkovskim topom, s tada izuzetno velikim kalibrom 122 mm. Sama ova činjenica govori da u to vrijeme IS-3 nije imao konkurenciju kada je u pitanju osnovno udarno naoružanje na kopnu.

Iako je Sovjetski Savez razvio IS-3 dok je Drugi svjetski rat bio još uvijek u tijeku (njegova zadnja faza), u službu je ušao tek poslije završetka aktivnih borbenih djelovanja u proljeće 1945. godine. Međutim, sudjelovao je u drugim vojnim sukobima, jer je Sovjetski Savez izvozio IS-3 u savezničke zemlje koje su se nalazile širom svijeta (posebno regija Bliskog istoka). Naime, nekoliko modificiranih IS-3 služilo je u egipatskoj vojsci tijekom šestodnevnog rata protiv Izraela. Na užas Izraelaca, ovi tenkovi su mogli izdržati direktne pogotke kumulativnih granata kalibra 90 mm kojima su bili naoružani osnovni borbeni tenkovi M48 Patton, uključujući i ostala protuoklopna sredstva.

Međutim, ovi su tenkovi imali i svoje slabe točke. To se, pored gore spomenute ograničavajuće elevacije osnovnog oružja, odnosilo na njegov dizelski motor, koji je mogao generirati nedovoljnih 600 konjskih snaga. Ovaj motor je po svojoj konstrukciji i performansama bio pogodniji za upotrebu na srednjim tenkovima T-34, dok je na IS-3, koji je bio gotovo 20 tona teži, utjecao na smanjenje njegovih parametara pokretljivosti (ubrzanje, maksimalna brzina) kao i na doseg (u km) s punim rezervoarom goriva.

IS-3 je imao veliki psihološki učinak na savezničke časnike kada su ga po prvi put ugledali u tenkovskom ešalonu na zajedničkoj vojnoj paradi savezničkih snaga koja je održana u Berlinu 7. rujna 1945. Njegov robusni i pomalo zastrašujući izgled potaknuo je zapadne konstruktore da razviju svoje projekte teške oklopne borbene tehnike. Neki od njih, poput američkog teškog tenka M103, promašili su velika očekivanja, jer su i oni, poput IS-3, patili od problema nedostatka dovoljno potentnog motora.

U cjelini, IS-3 nije bio tako uspješan projekt kako su se nadali sovjetski kontruktori. Pored toga, sovjetska tenkovska škola s vremenom je odlučila napustiti koncept razvoja teških tenkova u korist lakših, univerzalnih, koji su kombinirali parametre velike brzine i pokretljivosti s dobrom oklopnom zaštitom i vatrenom moći. Ali ipak, ne može se reći da sovjetski IS-3 po svim svojim parametrima nije bio tenk koji je svojom pojavom znao utjerati strah u kosti potencijalnih neprijatelja SSSR-a i njegove Crvene armije.