Na popisu se nalaze Kina, SAD, Irak, Etiopija i Pakistan. Svakoj je od ovih zemalja "Kalašnikov.Media" posvetio poseban videomaterijal. Stručnjak koncerna "Kalašnjikov" Vladimir Onokoj nije samo naveo najneozbiljnije proizvođače, nego je izdvojio i neke osobine najneuspješnijih stranih verzija AK.
SSSR je tehnologiju proizvodnje AK predao Kini još 1956. godine. Prve varijante automatskih pušaka kineske proizvodnje bile su sasvim solidne, kaže Onokoj. Međutim, počeli su se pojavljivati i modeli nezadovoljavajuće kvalitete, kod kojih se, na primjer, cijev ljulja u ležištu.
S vremenom su u kineskim tvornicama počeli razmatrati mogućnosti kako da proizvodnju AK učine racionalnijom, a varijante koje su osmišljene nisu se uvijek pokazale opravdanima. Pad kvalitete opravdavala je niska cijena. Prema riječima stručnjaka koncerna "Kalašnjikov", dok su se ranije korištene puške AK na međunarodnom tržištu prodavale u prosjeku za 400 dolara, kineski model je koštao oko 93 dolara.
Kineski AK nedostataka imaju napretek: slaba povratna opruga, lomljiva kočnica, zatvarač koji se lako rasprsne, slaba gustoća pogodaka i mnogo toga drugog.
Tehnologiju proizvodnje AK Irak je dobio od Jugoslavije, koja nikada nije imala licencu za proizvodnju ovog oružja. "Iračka automatska puška je praktički piratska kopija piratske kopije", izjavio je Vladimir Onokoj.
Tijekom prvih godina proizvodi tvornice kod Bagdada bili su zadovoljavajuće kvalitete. Ali dug rat s Iranom značajno je utjecao na iračku ekonomiju. Do sredine 80-ih jugoslavenski stručnjaci su napustili Irak, nakon čega je kvaliteta pušaka značajno opala.
Irački AK nemaju kromirani kanal cijevi i zato brže hrđaju. Također je bilo problema s termičkom obradom sitnih dijelova, zbog čega se, na primjer, lome nišani. Onokoj kaže mu je jednom u ruke dospjela iračka puška kod koje se okvir klatio u odnosu na vertikalu, što je onemogućavalo njegovo punjenje mecima.
Na trećem mjestu našle su se Sjedinjene Države. Deseci američkih poduzeća bave se proizvodnjom AK. Prema riječima Vladimira Onokoja, na teritoriju SAD-a se proizvode kako neke od najboljih, tako i neke od najgorih varijanti automatske puške Kalašnjikov.
Prvobitno su se proizvodnjom bavile male radionice koje su pravile solidno oružje, ali su njihovi proizvodi bili skupi. S vremenom je broj proizvođača postao veći, pa su se pojavile i jedne od najgorih kopija kalašnjikova na svijetu.
Jedan od proizvođača bila je tvrtka Inter Ordnance. Njezine su puške imale iskrivljene cijevi, zatvarače koji se raspadaju, dijelove koji ispadaju i sl. Još jedan neodgovoran proizvođač bila je tvrtka Century Arms. "Za njezine AK kažu da su 'dva u jednom': i automatska puška i ručna bomba. Od obične granate razlikuju se po tome što mogu eksplodirati u svakom trenutku", kaže ruski stručnjak.
Proizvodnju AK u Etiopiji su, po svoj prilici, pokrenuli sjevernokorejski stručnjaci. Etiopske automatske puške su podložne koroziji, imaju deformirane spojeve i dijelove od plastike slabe kvalitete. Čak i nakon 60 godina originalni sovjetski AK izgledaju i funkcioniraju bolje od njihovih kopija iz Etiopije.
Prvo mjesto među lošim kopijama zauzeli su pakistanski AK, proizvedeni u malim radionicama. Vladimir Onokoj je podijelio svoje iskustvo s ovim puškama. Prema njegovim riječima, od 30 ovih pušaka 20 njih je pucalo tako da je na udaljenosti od 50 metara metak do mete stizao bočno. To se događalo zbog primitivnog načina proizvodnje cijevi. Ali čovjek to mora vidjeti svojim očima.
"Automatska puška Kalašnjikov nije samo oružje. Ona često odražava povijest zemlje u kojoj se proizvodila, povijest vojnih konflikata i industrije", zaključuje Vladimir Onokoj.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
