Tajne ruskog sustava PRO: "Amur" može istopiti neprijateljsku bojnu glavu

Prije 25 godina se u arsenalu ruske vojske pojavio A-135 "Amur", sustav proturaketne obrane Moskve i Središnjeg industrijskog područja. U pitanju je jedinstveno oružje, kako po zadacima, tako i po mogućnostima. To je svojevrsni nuklearni "kišobran" iznad glavnog grada Rusije. Kišobran je nuklearan iz dva razloga. Prvo, "Amur" štiti Moskvu od bojevih glava balističkih raketa, a zna se da takve bojeve glave nisu punjene pjenastom gumom. Drugo, za neutralizaciju sličnih raketa se također koristi nuklearno oružje, samo druge vrste.

Odmah da kažemo: A-135 je jedna od najstrože čuvanih vojnih tajni kada je riječ o borbenim sustavima. Ono što se službeno zna (tj. što je priopćilo Ministarstvo obrane RF) jest da taj sustav postoji, da je na borbenom dežurstvu i da se kontinuirano modernizira. Svi ostali podaci su sakupljeni iz javno dostupnih izvora.

"Amur" se pojavio uslijed zanimljive diplomatske kolizije. Naime, Sovjeti i Amerikanci su do 1970. godine napravili dovoljno nuklearnih bojevih glava da nekoliko puta unište jedni druge, a ujedno i cijeli svijet. Zbog toga su se i jedni i drugi pozabavili zaštitom od neprijateljskih raketa. Ispostavilo se, međutim, da PRO zapravo uvećava opasnost od izbijanja nuklearnog rata. Zvuči paradoksalno, ali je tako. Zemlja koja ima proturaketnu obranu ima i stimulans da izvrši preventivni napad na nuklearni arsenal protivničke strane, jer što je manje raketa pomoću kojih protivnik može uzvratiti napad, veća je učinkovitost proturaketne obrane napadača. Pored toga, sustavi za presretanje raketa su poljuljali doktrinu zajamčenog uzajamnog uništenja, a upravo ta doktrina je glavna kočnica koja sprečava sunovrat u Treći svjetski rat.

Zbog svega toga su Moskva i Washington sklopili sporazum o ograničavanju sustava PRO. Prema sporazumu, svaka zemlja ima pravo postaviti proturaketnu obranu samo u jednom području i njome pokrivati radijus od 150 kilometara. Sovjetski Savez je pokrio Moskvu, a Sjedinjene Države su pokrile startne položaje svojih interkontinentalnih balističkih raketa u Sjevernoj Dakoti. Taj sporazum je napravio veliki problem tvorcima sustava A-135, jer su morali znatno reducirati postojeći projekt i prilagoditi ga međunarodnom dogovoru, da bi Amerikanci nakon 20 godina jednostavno odbacili taj sporazum.

Područje oko Moskve

Avioni koji sa sjeveroistoka prilaze aerodromu Šeremetjevo specijalno zaobilaze selo Sofrino. Putnik koji ima malo sreće može kroz prozor usred podmoskovskih šuma vidjeti ogromnu piramidu sa zasečenim vrhom i bijelim prstenovima na bočnim rubovima. To je radarska postaja "Don-2N", to su oči, uši i mozak sustava A-135. Podaci o ovoj stanici su državna tajna, ali nije to jedini razlog zbog kojeg je avioni obilaze. Ukupna snaga zračenja koje ona emitira iznosi 250 megavata. Bijeli prstenovi na njezinim rubovima promjera 18 metara su antene za prijem signala. Pored njih se nalaze kvadratni odašiljači. Oni nisu toliko uočljivi, ali upravo ti odašiljači emitiraju spomenute megavate. Uz četiri para antena osiguran je pregled terena u punom krugu.

"Don" promatra nebo, a pored toga traži potencijalne ciljeve, klasificira ih, izračunava putanje i navodi rakete-presretače. Antene napravljene po tehnologiji aktivne fazirane antenske rešetke mogu istovremeno pratiti 100 ciljeva. Divovski radar u slučaju potrebe može sav taj posao obavljati u automatskom režimu. Radijus otkrivanja bojeve glave interkontinentalne balističke rakete iznosi 3700 kilometara. Osjetljivost ovog sovjetskog radara je već postala legendarna. "Don" je, naime, jedini radar koji je sa Zemlje uspio u svemiru pronaći kuglu veličine teniske loptice izbačenu iz šatla Discovery i izračunati njezinu putanju.

"Amurove" strijele

Prvobitno je sustav A-135 imao presretače velikog i malog dometa s nuklearnim bojevim glavama. Presretači 51T6 su 2006. godine povučeni iz eksploatacije. Njihovo mjesto treba zauzeti nova raketa-presretač velikog dometa koja se trenutno testira. Zna se samo da je ona najbrža na svijetu. Presretači malog dometa (a u proturaketnoj obrani je to visina do 100 km) nose oznaku 53T6. Ta raketa je konus dugačak 10 metara i težak 10 tona. Na startu postiže stostruko ubrzanje i podnosi eksploatacijsko opterećenje do 210 G. Mreža električnih kablova je umotana u oplatu. Nuklearna bojeva glava je zaštićena nosnim konusom od vatrostalne keramike.

Nuklearno oružje "Amur" se koristi za uništavanje ciljeva, ali i za njihovo otkrivanje. Bojevi blokovi se poslije odvajanja od balističke rakete skrivaju u oblaku lažnih ciljeva. Takva kamuflaža ne funkcionira u atmosferi, jer teške bojeve glave odmah prestignu lagane dipolne antiradarske reflektore, a za prepoznavanje pravih ciljeva iznad atmosfere koristi se takozvano "izmještanje pomoću nuklearne eksplozije". Jednostavnije rečeno, čak i ako prva raketa-presretač ne pogodi cilj, detonacija njezine bojeve glave mijenja putanje svih objekata u blizini. Laki lažni ciljevi se rasprše kao "mace" s topole, a teške bojeve glave samo neznatno promijene putanju.

"Amurovo" nuklearno punjenje se razlikuje od drugih bojevih glava po tome što ima dodatni blok s izotopom berilija. Rezultat lančane reakcije je snop brzih neutrona koji je poguban za neprijateljske rakete. Prolazeći kroz plutonij njihovih bojevih glava, neutroni izazivaju prijevremenu lančanu reakciju iako još nije postignuta kritična masa. U SAD-u je ta pojava dobila naziv "efekt pjenušavog pića", jer bojeva glava teška nekoliko megatona eksplodira kao ćorak. Pored toga, funkcioniranje neutronskog oružja je praćeno mekim ali moćnim rendgenskim zračenjem koje za tren oka istopi omotač neprijateljskog punjenja i rasprši ga u atmosferi.