Koje rusko oružje posjeduje Iran?

Sovjetski Savez je odavno prodao Iranu protuzračni štit koji je u ono doba mogao odbiti eventualni zračni napad. Pored toga, iranske kopnene trupe su dobile oko 500 tenkova T-72.

S druge strane, i zemlje poput SAD-a i nekih europskih država također su Teheranu prodale svoje oružje (na primjer, lovačke avione, tenkove i artiljerijske sustave) još u vrijeme kada je Zapad bio u dobrim odnosima s Iranom.

Ali, sve je to bilo vrlo davno, tako da ovi sustavi praktički nemaju šanse obraniti Iran od suvremenih trupa, novih raketa, novih lovaca i bombardera.

Pogledajmo izbliza sovjetsko oružje koje Iran još uvijek drži u svom arsenalu.

Tenkovi T-72

Ovo je jedan od mnogih tenkova koji su napravljeni u Sovjetskom Savezu tijekom 1960-ih. Moskva je Teheranu prodala gotovo 500 tenkova ovog tipa.

Iranski vojnik na tenku T-72 prolazi pored portreta vrhovnog lidera Irana Alija Hameneija, na paradi povodom Dana vojske, Teheran, 18. travnja 2015.

AFP

U suvremenoj ruskoj vojsci spomenuti su tenkovi više puta modernizirani tako da odgovaraju standardima koji danas vrijede za teške borbene tenkove, a njihovi projektili sada probijaju suvremene oklope.

Međutim, nijedan iranski tenk nije moderniziran na taj način, jer su Ujedinjeni narodi još tijekom 2000-ih uvele sankcije koje zabranjuju prodaju oružja Iranu.

To znači da su iranski tenkovi T-72 zastarjeli, premda još uvijek predstavljaju potencijalnu prijetnju zbog pouzdanih tenkovskih topova kalibra 125 milimetra.

Imaju također i dva mitraljeza - jedan je PKT kalibra 7.62 mm za uništavanje neprijateljske pješadije, a drugi je DŠK kalibra 12.7 mm, koji se koristi protiv lakih oklopnih vozila i ciljeva u niskom letu.

Svaki tenk T-72 ima dizel motor V12 od 780 KS, zahvaljujući čemu ova tehnika teška 41 tonu razvija brzinu od 60 km/h.

S jednim rezervoarom T-72 može prijeći 700 km.

Najveći problem ovih tenkova su zaštitne ploče iz sovjetskog razdoblja koje ne mogu zaustaviti suvremene protuoklopne projektile. Nemodificirani tenkovi T-72 nemaju ni dovoljnu vatrenu moć, ni potrebno streljivo kojim bi mogli probiti suvremene tenkovske oklope visoke kvalitete.

Protuzračni sustav S-200

Protuzračni raketni sustav S-200 je napravljen sredinom 1960-ih radi zaštite najvažnijih administrativnih, industrijskih i vojnih kompleksa od svih vrsta zračnog napada, bilo da su u pitanju lovački avioni ili bombarderi, avioni koji služe kao zapovjedni centri, promatračke i druge pilotirane ili bespilotne letjelice.

Raketa velikog dometa S-200 ispaljena na manevrima u lučkom gradu Bušeheru, sjeverna obala Perzijskog zaljeva, Iran, 2006.

AP

Svaki sustav S-200 može djelovati u različitim klimatskim uvjetima, po jakom vjetru, kiši, i čak u jakim pješčanim burama u iranskoj regiji.

Maksimalan domet svake lansirane rakete je 150 km, bojeva glava je teška 217 kg i napunjena je visokoeksplozivnim punjenjem.

Pa ipak, mnogo bolje bi zvučalo da je poluaktivni radio-vođeni sustav iz 1960-ih još uvijek upotrebljiv za otkrivanje, praćenje i obaranje modernih navođenih krstarećih raketa (da i ne govorimo o lovcima i bombarderima napravljenim po najnovijim stealth tehnologijama).

Po zakonu vjerojatnosti, ova protuzračna obrana ipak može oboriti izvjestan broj letjelica i raketa, ali učinak svakako neće biti stopostotan.

Raketni sustav Tor-M1

Protuzračni sustav malog dometa Tor-M1 napravljen je za uništavanje ciljeva koji su prodrli kroz štit sustava S-200. Operativni domet mu je svega 15 kilometara.

Ovaj sustav može obarati ciljeve od lovaca i bombardera do raketa koje lete brzinom od 700 m/s.

Kao i S-200, napravljen je radi zaštite strateških državnih objekata poput vojnih baza, zapovjednih centara, vladinih objekata, itd.

Tehnologije primijenjene u sustavu "Tor-M1" omogućuju ovom oružju da obori 97 od 100 ciljeva u zraku. Rakete imaju bojeve glave s visokoeksplozivnim punjenjem.

Sustav funkcionira u svim, pa i najgorim vremenskim uvjetima, od pješčanih bura do snježnih oluja, i od -50 do +50 stupnjeva Celzija.