Sibirsko štene od prije 14 300 godina donijelo znanstvenicima značajna otkrića

Znanstvenici nisu sigurni jesu li ostaci šteneta, koje je pronađeno u vječitom ledu 2015. u Tumatu u Jakutiji, pripadali vuku ili pripitomljenom vuku (preteča psa). To, drugim riječima, znači da je pleistocenski vuk možda bio drevni čovjekov ljubimac.

Stručnjaci su ipak sigurni u jednu stvar: ova životinja im je donijela veliki napredak u proučavanju ribonukleinske kiseline (RNK), prenosi list The Siberian Times.

Za razliku od DNK, RNK ima relativno kratak životni vijek. Ali ipak, u ostacima šteneta iz Tumata u ruskoj Republici Sahi (ili Jakutiji) molekule RNK su tako dobro očuvane da je njihovo dešifriranje uspjelo.

DNK sadrži stabilni oblik gena i može opstati tisućama godina pod odgovarajućim uvjetima. Ali RNK ima kratak životni vijek i funkcionira kao "radna verzija" gena.

DNK analiza pokazuje koje je vrste gena imala neka vrsta, dok RNK objašnjava koji geni su djelovali, a koji su bili neaktivni.

Zasad su dr. Oliver Smith sa Sveučilišta u Kopenhagenu i njegovi kolege analizirali molekulu RNA iz jetre, hrskavice i mišićnog tkiva drevne životinje.

"Znanstvenici su pokazali da je RNA koja je sekvencirana iz tkiva jetre tumatskog štenca zaista reprezentativna za životinjsku RNK, s velikim brojem kodova specifičnih za jetru koji se podudaraju sa suvremenim nalazima kod vukova i pasa", objavio je sci-news.com. "Transkriptom molekula ovog vuka je dobivena najstarija RNK koja je dosad senkvencirana, najmanje 13 000 godina starija od dosadašnjih transkriptoma."

Dr. Smith kaže: "Istraživači drevnih DNK su ranije oklijevali pokušati sekvencirati drevne RNK, s obzirom na to da su ove molekule generalno nestabilnije od DNK i podložnije enzimskoj degradaciji. Međutim, s obzirom na naš nedavni uspjeh u sekvenciranje drevne RNK iz biljnog materijala, smatrali smo da dobro očuvani životinjski primjerak, zaleđen u vječitom ledu, možda ipak sadrži dovoljno materijala za sekvenciranje. Na naše oduševljenje, ne samo što smo pronašli RNK različitih tkiva, nego je u nekim slučajevima kod bio tako snažan da samo mogli napraviti razliku među tkivima koja ima biološki smisao."

On objašnjava: "Znajući da RNK funkcionira kao posrednik između DNK i proteina, koji su stabilniji od nje, netko bi se mogao zapitati: U čemu je dostignuće? Ali mi smatramo da budućnost drvne DNK ima veliki potencijal. Primjerice, mnogi klinički relevantni virusi imaju RNK genome, a RNK faza je često ključna za razumijevanje složenosti genske regulacije. To može biti od značaja kada govorimo o stresu koji je posljedica okruženja i o onome što pokreće evoluciju."

Otkrića su prvobitno objavljena u časopisu PLoS Biology.