Zamke Crnog mora: Mogući povod za izbijanje rata između Rusije i SAD-a? (ANALIZA)

Slobodan Đukić
Rat u Crnom moru između vojski Rusije i SAD-a mogao bi započeti nakon slučajnog nailaska broda ratne mornarice SAD-a na minu koja je zaostala iz Drugog svjetskog rata, smatra američki analitičar. U tom bi slučaju brodovi američke flote koji se nalaze u ovoj regiji bili osuđeni na poraz.

Ratni obračun između Rusije i SAD-a mogao bi se zapaliti u slučaju slučajnog nailaska američkog ratnog broda na jednu od mina zaostalih iz vremena Drugog svjetskog rata, smatra profesor-istraživač Instituta pomorskih istraživanja Kine, koji se nalazi unutar Vojno-pomorskog koledža SAD-a u gradu Newportu - Lyle Goldstein. Analitičar je poslije identifikacije inicijalnog detonatora iznio svoje viđenje tijeka hipotetičkog rata između dvije velike sile u regiji Crnog mora.

"U vodama Azovskog mora, a također i u priobalnom području Crnog mora nalazi se najmanje 18 tisuća zaostalih mina iz vremena Drugog svjetskog rata. One desetljećima leže na morskom dnu i strpljivo čekaju da neki brod na njih naiđe. Nije teško zamisliti rat između SAD-a i Rusije, ukoliko bi neki od američkih ratnih brodova koji se često nalaze u ovoj regiji potonuo na morsko dno nakon što bi naletio na minu", rekao je američki stručnjak, prenosi Gazeta.ru.

Ova teorija američkog analitičara je izazvala burne reakcije u domaćim medijima, s tvrdnjom da se nešto ovako "nikada ne može dogoditi".

Može li se ova mogućnost uzeti u ozbiljno razmatranje na temelju povijesnih činjenica?

Na početku treba postaviti logičko pitanje. Je li do sada bilo slučajeva da američki brodovi nalete na minu u svjetskim oceanima i morima, i ako ih je uopće bilo, kakve su posljedice izazvale takvi događaji. Pa krenimo redom...

4. travnja 1988. godine u vodama Perzijskog zaljeva, oko 65 nautičkih milja istočno od Bahraina, došlo je do incidenta kada je američka raketna fregata USS Samuel B. Roberts naletjela na minu koju su postavili Iranci. Ovaj brod je naletio na prastari tip protubrodske mine, koju ju je ruska carska flota usvojila u naoružanje davne 1908. godine. Mina je bila napunjena trotilom mase 115 kilograma. Dizajn ove mine se pokazao tako uspješnim da je nakon njezine modernizacije iz 1939. godine (model "1908/1939") ona ostala u naoružanju jedinica ratne mornarice sve do sredine 60-ih godine prošlog stoljeća, kad je konačno povučena iz upotrebe.

Mina je imala arhaični dizajn koji se vrlo lako mogao raspoznati s velike daljine (plutajuća kugla s rogovima). Ni dan danas nije jasno kako je američkim mornarima s raketne korvete USS Samuel B. Roberts promaklo na vrijeme je uočiti i neutralizirati.

Štoviše, u rajonu neposrednog incidenta se nalazilo još nekoliko mina sličnog tipa. Oznake na njoj su ukazivale da se radi o sredstvima koje je postavio Iran. Amerikanci su odlučili povodom ovog slučaja organizirati operaciju odmazde kodnog imena "Praying Mantis" (hrv. "Bogomoljka"). Naime, u nastavku dana američka udarna skupina na čelu s nosačem zrakoplova na atomski pogon "Enterprise" je izvela napad na dvije iranske fregate deplasmana po 1500 tona, tri manja čamca i dvije naftne platforme. Američkim lovcima-bombarderima je pošlo za rukom potopiti jedan raketni čamac i fregatu "Sahand", pomoću tri protubrodske rakete "Harpoon" i četiri navođene zrakoplovne bombe težine 500 kg. Druga iranska fregata je uspjela preživjeti ovaj napad.

Dakle, iako je bilo odgovora ovaj incident, on nije izazvao sveopći rat između SAD-a i Irana. Sjedinjene Države su u ovom slučaju pokazale jednu dozu suzdržanosti i Washington nije htio ući u širi konflikt koji bi inače mogao dovesti do nepredvidivih posljedica diljem Bliskog i Srednjeg istoka.

Neposredno prije ovog događaja, praktički na istom mjestu, dogodio se incident s američkom fregatom USS Stark. I to baš u vrijeme iračko-iranskog rata. Naime, 17. svibnja 1987. godine irački "Mirage F1" je greškom raketirao američku fregatu USS Stark (FFG-31), s dvije protubrodske rakete "Exocet AM-39". Fregata je tom prilikom pogođena i teško oštećena. Bilanca napada je bila užasavajuća. Na licu mjesta je poginulo 37 američkih mornara, dok ih je 21 ranjen. Samo zahvaljujući činjenici da je irački zrakoplov bio sam, i da nije bilo dodatnih udara, Amerikanci su nekako uspjeli doći do svoje devastirane fregate i odvući je u obližnju luku u Bahrainu. Iračka vlada je ovim povodom izrazila svoje duboko žaljenje zbog tragične pogreške svog pilota, što je prihvaćeno s američke strane.

Inače, ovaj događaj je s povijesne točke važan i po tome što je to bio prvi slučaj uspješnog napada protubrodskim raketama po jednom ratnom brodu iz sastava RM SAD-a.

U ovom slučaju Sjedinjene Države su se suzdržale od mjera odmazde ka Bagdadu, iako je odnos snaga i tehničkih sredstava u nemjerljivim kategorijama bio na strani Washingtona, i gdje bi ishod eventualnog rata između vojski SAD-a i Iraka bio ciše nego poznat (kao što se to dogodilo nekoliko godina kasnije - 1991). I to nije sve. U veoma incidentnom Perzijskom zaljevu su na morske mine naletjeli i ostali brodovi RM SAD-a. Konkretno, za vrijeme Zaljevskog rata 1991. godine, ponos američke ratne mornirace (raketna krstarica USS Princeton CG-59, klase Ticonderoga) naletjela je na minu talijanske proizvodnje tipa "Manta", koje su posjedovale iračke snage.

Ovim osvrtom u relativno blisku prošlost otpada teorija američkog analitičara Lylea Goldsteina o mogućem ratnom konfliktu između SAD-a i Rusije u slučaju incidenta u Crnom moru, koji bi bio iniciran nailaskom američkog ratnog broda na minu. Ova teorija još više nema smisla ukoliko se zna da bi u potencijalnom konfliktu sudjelovale dvije nuklearne supersile.

Ipak, tko bi pobijedio u ovoj hipotetičkoj bitci?

Međutim, ono u čemu profesor Goldstein sigurno nije pogriješio jest ishod jednog takvog sukoba (naravno, ukoliko bi on bio vođen konvencionalnim sredstvima, prim. prev.). Prema njegovim riječima, svi pomorski borbeni efektivi RM SAD-a, uključujući tu i ostale članice NATO-a, bili bi uništeni već u prvim satima bitke.

Ipak, to ne bi išlo po zamišljenom scenariju bitke koji -aje tako lijepo opisao američki analitičar. Ratni brodovi NATO ne bi nastradali isključivo od "masovnog raketnog udara koji bi bio izveden s ruskih dizel-električnih podmornica, obalnih stacionarnih i mobilnih protubrodskih raketnih sustava ili smrtonosnih raketnih čamaca". Najveće gubitke bi im nanijela ruska ratna avijacija.

Još je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila poznata činjenica koja je empirijski utvrđena - da se nijedna flota ne može nadati uspjehu u masivnom sudaru s neprijateljskom avijacijom. Konkretno, bez potpore iz zraka pomorski borbeni efektivi su osuđeni na poraz. A što se tiče ove vitalno važne komponente, nema nikakve sumnje da na ovom prostoru zračnu prevlast mogu ostvariti samo Zračno-svemirkse snage ruske vojske.

Stoga je svaki razgovor o eventualnom stvaranju široke koalicije protiv Rusije u vodama Crnog mora u velikoj mjeri besmislena priča. Čak i ako pretpostavimo da se potencijalni protivnici Moskve uspiju nekako dogovoriti i s koca i konopca formirati zrakoplovnu skupinu, isključujući tu današnje specifičnosti Turske, treba imati na umu da Rusija na poluotoku Krimu i susjednim regijama koji izlaze na Crno more posjeduje izuzetno moćne borbene sastave, opremljene najsuvremenijim udarnim sredstvima i naoružanjem PZO. Pored toga, prvi ešalon angažiranih jedinica bi se u vrlo kratkom vremenskom intervalu mogao ojačati dopunskim snagama iz kontinentalne dubine, koje bi odmah stupile u borbu i povećale opseg i intenzitet udara po neprijateljskim snagama do neslućenih razmjera.

Situacija u ovom trenutku se najjednostavnije može interpretirati na sljedeći način. Iznad akvatorija Crnog mora je naprosto nemoguće ostvariti bilo kakvu zračnu prevlast, osim ako ona nije pod kontrolom ruske vojske.

Treba naglasiti još jednu vrlo važnu činjenicu koja dramatično komplicira operativno-stratešku situaciju potencijalnog ruskog protivnika u vodama Crnog mora. To je njegova relativno mala površina, koja za suvremene ruske sustave udarnog naoružanja predstavlja nikakav problem. Naime, ruska vojska u ovom trenutku (kvantitivno i kvalitativno) raspolaže tako ubojitim protubrodskim i protuzračnim sustavima da je u slučaju konflikta bilo kakvo prisustvo neprijateljskih letjelica ili plovila u Crnomorskoj zoni naprosto neodrživ zadatak.

Konkretno, što se tiče zemaljskih protubrodskih sustava, obalna vojska Crnomorske flote (11. i 15. obalna raketno-artiljerijska brigada) imaju u svom naoružanju veliki broj raketnih sustava 3K60 "Bal" opremljenih protubrodskim raketama H-35 "Uran"¹ i dalekometnih raketnih sustava K-340P "Bastion" koji su naoružani iznimno opasnim supersoničnim protubrodskim raketama "Jahont" ("Oniks")². Ovim sustavima treba pridružiti i obalni protubrodski raketni sustav stacionarnog baziranja "Utjos", naoružan krstarećim raketama P-35B i ZM44 "Progres" efektivnog dometa do 460 km, a također i samohodni artiljerijski kompleks A-222 "Bereg".

Dakle, u zoni efektivnog dometa ovih sustava koji su dio raketnih i artiljerijskih jedinica Obalne vojske Crnomorske flote, nalazi se cijela akvatorija Crnog mora. Bilo kakvo uplovljavanje neprijateljskih ratnih brodova u njegove vode bi u slučaju eventualnog sukoba bilo samoubilačka misija.

Napominjemo da u redovitim okolnostima ratni brodovi NATO-a mogu na ograničeno vrijeme ući u akvatorij Crnog mora, zahvaljujući potpisanoj međunarodnoj konvenciji iz Montreuxa, iz 1936. godine.

¹ Kompleks može koristiti 2 tipa raketa. H-35 (dometa 120-200 km) i H-35U (dometa 260 km). Obje rakete imaju dozvučnu krstareću brzinu leta. Sposobne su uništiti plovila deplasmana i do 5000 tona. Navode se pomoću aktivne glave za samonavođenje (sustav ispali i zaboravi). Postoji i eksportna verzija ovog kompleksa opremljena raketama H-35UE.

² Raketa je teška 3000 kilograma i dugačka osam metara. Kalibar bojeve glave je 670 mm.Pogoni je tzv. "Ramjet" motor koji je težak 200 kilograma. S njim raketa može doseći brzinu od oko 3000 km/sat. Eksportna varijanta rakete koja nosi oznaku "Jahont" može pogoditi cilj na 300k m, dok verzija rakete koja je isključivo namijenjena za potrebe ruske vojske i nosi oznaku "Oniks" ima domet do 600 km. U prvom dijelu putanje raketa se navodi inercijalno s radarskim visinomjerom, dok u završnici putanje ovisno veličini cilja zapovjedništvo nad raketom preuzima monoimpulsna radarska glava za samonavođenje koja može zahvatiti cilj na daljini od 75 km. Naoružana je probojno-rušećom bojevom glavom.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće