Općenito uzevši, nazivati tlo vječno smrznutim nije baš ispravno sa znanstvene točke gledišta. Termin vječno smrznuta zemlja pojavio se dvadesetih godina prošlog stoljeća, a znanstvenici su već pedesetih zauzeli stav da u prirodi nema ničeg vječnog i počeli upotrebljavati izraz višegodišnji led, rekao je hidrolog iz Instituta za proučavanje permafrosta u Jakutsku Nikita Tananajev. Permafrost je definiran jednostavno, kao smrznuta zemlja koja se ne topi dvije i više godina. Zapravo, njezin se gornji sloj pomalo topi ljeti, kada se i pojavljuje zanimljiv krajolik.
Te su fotografije napravljene u okolici sela Sirdah u Jakutiji. "Ljetni" permafrost izgleda kao rastopljena čokolada, koja otječe ravno u jezero.
Takva pojava u Jakutiji nije neobična. Temperatura zna biti i do trideset stupnjeva, kada se permafrost otapa dva-tri metra u dubinu. Zimi će se, ionako, ponovno smrznuti.
Postoje i područja u kojima se pod zemljom nalazi čisti led, kaže Tananajev. "Ta mjesta odozgo izgledaju poput mreže. Tisućama godina zemlja se zimi zamrzavala, smanjivala volumen i pucala, dok se ljeti punila vodom, lagano prodirući u zemlju u vidu uskih ledenih žila, desetke metara u dubinu. Tako se formiraju poligonalne tundre". Poligoni nisu velikih dimenzija, do 40 metara, i ima ih mnogo u Jakutiji, na Tajmiru i Čukotki.
Nisu samo poligoni čisti led. Postoje i naslage leda, to nisu ledene žile, već kompaktni zidovi leda na obali.
Ljetni led izgleda još fantastičnije na površini zemlje, najpoznatiji takav ledenjak Buluus nalazi se sto kilometara od Jakutska. Probajte zamisliti: temperatura plus trideset stupnjeva, sunce jako sija, a vi se nalazite u pravom carstvu leda.
Ova prirodna pojava najčešće se sreće na planinama, gdje podzemne vode, koje do površine stižu pokotinama, zimi na rijekama formiraju led koji se praktički ne topi. Najveći takav masiv leda na svijetu "Boljšaja Momskaja naled'" nalazi se u Jakutiji. To je ledeno polje preko sto četvornih kilometara površine, 26 kilometara duž korita rijeke Mome, desne pritoke Indigirke. Debljina leda je negdje od pet do šest metara (neki izvori navode i osam metara), dok po površini teče voda, praveći manja korita. Voda čini da led bude intenzivno plave boje. Ljeti se topi, ali se već iduće zime stvara novi. A takvih ledenih masiva u Jakutiji ima zaista mnogo, zimi se u njima redovito zaledi preko 50 kubičnih kilometara vode.
Inače, rezerve svježe vode i dalje se prave od riječnog leda, jer je kopanje bunara u vječno smrznutom tlu, iskreno rečeno, sumnjiva zamisao.
Istina, bio je jedan entuzijast koji je to ipak pokušao. Početkom 19. stoljeća je rukovoditelj Rusko-američke kompanije, trgovac Fjodor Šergin, odlučio doći do vode ispod sloja smrznutog tla. Na kraju se stalo na 116 metara, a da voda zapravo nije nađena, pa se tako Šerginov šaht počeo koristiti u znanstvene svrhe. Danas se uz upotrebu specijalnih senzora tu proučava promjena temperature na raznim dubinama smrznutog zemljišta.
Lokalno stanovništvo se, sve u svemu, odavno naviklo da hladnoću koristi za svoje potrebe. U Jakutiji se, recimo, posebno u privatnim kućama, kopaju podrumi-hladnjače u kojima je temperatura ispod nule i hrana se može čuvati tijekom cijele godine. Istina, da bi se iskopao takav podrum potrebno je nešto više vremena nego na jugu, budući da je pored lopate neophodna i vatra. Odnosno, mora se zapaliti vatra kako bi se zemlja odmrznula, a kopanje nastavilo.
Na Jamalu, u selu Novi Port nalazi se najveći na svijetu takav prirodni zamrzivač. Pedesetih godina prošlog stoljeća pod zemljom je prokopano oko 200 pećina, međusobno povezanih prolazima za čuvanje ribe. Temperatura se prirodnim putem održava u rasponu od minus 12 do minus 15.
Usput, u svakoj regiji u permafrostu postoji specifičan miris. Kada uđete u podzemni tunel Instituta za proučavanje permafrosta u Jakutsku, osjetit ćete vrlo jak miris organske materije koja je bila u tlu, a sada se počela topiti i raspadati, kaže Tananajev. A, recimo, u tunelu Muzeja vječno smrznutog tla u Igarku u Krasnojarskom kraju nema specifičnog mirisa, jedino se osjeća miris sirove zemlje, jer je tamo potpuno drugačije zemljište.
Istina, znanstvenici primjećuju da se posljednjih godina u mnogim regijama u svijetu topi sve veći sloj trajno smrznute zemlje. Zasad ne gubimo tako mnogo permafrosta godišnje, orijentacijski deset centimetara za 20 godina (i to ne svugdje, već samo u nekim rajonima Noriljska ili na jugu Zabajkalja), a u Jakutiji se vječno smrznuto tlo povlači na stotine metara u dubinu, čak i do 1,5 kilometara, kaže Tananajev. Ali kakve mogu biti posljedice?
Ako uzmete pakiranje mladog graška i stavite ga u zamrzivač, ono će tamo stajati i izgledati isto i poslije deset i poslije tisuću godina, kaže Tananajev. Trajno smrznuto tlo je isti takav zamrzivač u kojem se umjesto graška nalazi gomila trave, lišća i treseta. Sva se te organske tvari odmrzavaju i raspadaju na mikroorganizme koji ispuštaju metan, a pod djelovanjem drugih procesa još i CO2, dva glavna plina s učinkom staklenika.
I što se permafrost više odmrzava i što je temperatura viša, sve se intenzivnije topi. Zatvoreni krug, kaže hidrolog. I na kraju se godišnja tempertura malo pomalo povećava.
On se sjeća zime prije deset godina u Jakutsku, kada su mrazevi od minus šezdeset stupnjeva trajali tjedan dana. U posljednje se vrijeme tempertura spušta do 35-45 stupnjeva ispod nule. Djelomično za to je kriva urbanizacija, bez obzira na to što su sve građevine u sjevernim gradovima postavljene na stupovima, toplinske emisije iz stambenih zgrada ipak na neki način zagrijavaju zrak. Zemlja se topi i od curenja tople vode, zbog toga se kuće sliježu, a na pročeljima se mogu vidjeti pukotine, prije svega oko otvora za prozore. Na kraju se događa da kuće gube termoizolaciju (na sjeveru je to vrlo važno), a temelji nosivu funkciju. "U Noriljsku je svojevremeno zbog takvog curenja porušena cijela ulica Laureata", kaže Tananajev.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
