Poslije 14 tisuća godina provedenih u ledu dešifrirana najstarija molekula RNK

Dešifriranje DNK izumrlih životinja u današnje doba nije nikakvo iznenađenje. Ali s RNK stvari stoje sasvim drugačije. Ova molekula se brzo raspada i zato je krajnje rijetko moguće njezino izdvajanje, a još rjeđe "čitanje" (sekvenciranje), kada se radi o arheološkim i paleontološkim nalazima.

A RNK nosi važne informacije. Analiza DNK pokazuje kakve gene je imalo biće, no važno je saznati i koji su od njih djelovali, a koji "šutjeli". Kako bismo shvatili koliko mnogo o tome ovisi, dovoljno je da se sjetimo da sve stanice organizma imaju istu DNK. Ali neke stanice su koštane, druge mišićne, treće živčane itd. Ova raznovrsnost se određuje upravo time koji geni su aktivni u svakoj konkretnoj stanici.

Funkcioniranje gena se sastoji u tome što se po njegovom "liku i obliku" sintetizira RNK (a po modelu RNK nastaje bjelančevina). Zato, želeći utvrditi koji su geni aktivni u određenim stanicama, znanstvenici sekvenciraju RNK.

U kojoj mjeri su znanstvenici dosad uspjeli analizirati ovakve drevne molekule? Kako tvrdi New Atlas, najstarija sekvencirana RNK potječe iz kukuruza starosti 700 godina. Iz tkiva poznatog ledenog čovjeka Ötzija, koji je umro prije 5300 godina, također je izdvojena RNK, ali njezino sekvenciranje nije uspjelo.

Novo istraživanje je višestruko nadmašilo oba rekorda. U njemu se radi o dešifriranju RNK vuka (ili psa) starog 14 300 godina.

RNK pripada takozvanom štencu Tumata. Ne zna se je li ova životinja bila divlja ili pripitomljena.

Kako bi se uvjerili da je RNA ispravno rekonstruirana, biolozi su istu proceduru proveli i s ostacima vukova koji su umrli u 19. i 20. stoljeću. Sva tri uzorka su imala brojne specifične osobine, karakteristične za "vučje" RNK.

Ovaj uspjeh pokazuje da je dešifriranje stare molekule RNK moguće, ako imamo dobro očuvane ostatke. To znači da u budućnosti paleontolozi mogu doći do brojnih otkrića u vezi s funkcioniranjem gena drevnih životinja, a možda i ljudi.

Ovo znanstveno dostignuće je opisano u članku koji su u časopisu PLoS Biology objavili znanstvenici iz Danske, Rusije, Belgije i Njemačke.