U Sibiru pronađeni fosilni ostaci izravnog pretka američkih Indijanaca

Znanstvenici su analizirali genetske podatke dobivene iz pronađenih zuba, kao i DNK drevnih fosila pronađenih na drugim mjestima Sibira i središnje Rusije. Uspjeli su rekonstruirati 34 drevna genoma stara između 600 i 31 000 godina, na temelju čega su rekonstruirali sliku o tome kako su ljudi iz doba paleolita naselili Sibir, a zatim preko Beringovog prolaza dospjeli u Ameriku.

Majušni zubi su pripadali dvojici dječaka koji nisu bili u krvnom srodstvu. Pronađeni su na Janskom nalazištu, blizu sibirske rijeke Jane. Ovo nalazište je otkriveno 2001. godine. Na njemu je pronađeno nekoliko tisuća iskopina, među kojima su kameno oruđe i predmeti od bjelokosti i kostiju drugih životinja. Ova dva zuba su zasad jedini ljudski ostaci koji su tu pronađeni.

Zubi i druge iskopine su najraniji dokaz obitavanja ljudi u ovoj regiji, a dva zuba su ujedno i najstariji ljudski ostaci iz doba pleistocena koji su pronađeni na ovoj zemljopisnoj širini.

Janski arheološki lokalitet se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Sibira, ali su uzorci DNK iz ovih zuba uvjerili znanstvenike da su drevni stanovnici Sibira bili "daleki rođaci" drevnih lovaca i sakupljača plodova na zapadu Euroazije i da su oni najvjerojatnije došli u Sibir ubrzo nakon razdoblja u kojemu su se Azijci odvojili od Europljana.

Prema istraživanju, druge sibirske populacije koje su kasnije došle u ovu regiju, uključujući i neposredne pretke današnjih žitelja Sibira, potječu s istoka Azije.

Grupe lovaca i sakupljača plodova

Smatra se da su ljudi još prije 45 000 godina nastanjivali teritorije iznad Polarnog kruga. O tome svjedoče zasječeni ostaci kostiju mamuta. Prema procjeni autora novog istraživanja, grupe ljudi koji su živjeli na Jani odvojile su se od ostalih euroazijskih populacija prije oko 40 000 godina. To je objasnio jedan od autora - Martin Sikora, profesor geogenetike na Sveučilištu u Kopenhagenu (Danska).

Razlike između drevnih sibirskih populacija primjećuju se na genetskoj razini, ali se i razlike u materijalnoj kulturi "podudaraju s promjenama koje primjećujemo u genima", napisao je Sikora u elektroničkom pismu.

Drevni uzorci DNK mogu nam reći i kako su prapovijesni žitelji sjevernog Sibira živjeli, jer genetska raznolikost, kako je objasnio Sikora, može poslužiti kao pokazatelj razmjera populacije i njezine socijalne organizacije. Pronalasci arheologa pokazuju da su ljudi na rijeci Jani vjerojatno živjeli u grupama od oko 500 ljudi i da unutar njih nije bilo bračnih veza između osoba koje su u krvnom srodstvu, bar sudeći po podacima dobivenim analizom pronađenih mliječnih zuba.

"Tako je bilo bez obzira na udaljenost ove lokacije. Najvjerojatnije su oni zajedno s drugim grupama lovaca i sakupljača plodova bili dio mnogo veće strukture", zaključuje Sikora.

Tri vala migracije

Na temelju genetskih podataka znanstvenici su zaključili da su ljudi došli u Sibir u tri velika migracijska vala. Najprije su sa zapada došli izumrli drevni stanovnici sjevernog Sibira, a zatim su uslijedila dva migracijska vala ljudi s istoka Azije. Treći val su takozvani Neosibirci, preci mnogih današnjih sibirskih plemena.

Prije oko 18 000-20 000 godina potomci drevnih stanovnika sjevernog Sibira pomiješali su se s predstavnicima dviju istočnoazijskih skupina. Fragmenti lubanja pronađeni blizu sibirske rijeke Kolime stari su oko 10 000 godina. Prema rezultatima istraživanja, oni ukazuju na genetsku sličnost drevnih stanovnka sjevernog Sibira i predstavnika one istočnoazijske grupe od koje potječu autohtoni Amerikanci.

Sve navedeno govori o tome da je ranije nepoznata sibirska grupa prapovijesnih ljudi sudjelovala u miješanju populacija i da su se tako pojavili ljudi koji su zatim migrirali u Sjevernu Ameriku, kako je ispričao genetičar Eske Willerslev, koautor istraživanja i direktor centra za geogenetiku na Sveučilištu u Kopenhagenu.

"Taj prapovijesni čovjek je karika koja nedostaje u lancu predaka autohtonih Amerikanaca", istaknuo je Willerslev u svojoj izjavi.

Kako pišu znanstvenici u svom istraživanju, drevni stanovnici sjevernog Sibira nisu neposredni preci autohtonih Amerikanaca i suvremenih plemena Sibira, no "tragovi njihovog genetskog nasljeđa mogu se pronaći u drevnim i suvremenim genomima u cijeloj Americi i sjevernoj Euroaziji". To je dokaz da je naseljavanje Sibira i Novog Svijeta daleko složeniji proces nego što su mislili autori ranijih istraživanja.

Znanstvenici su svoje zaključke objavili 5. lipnja u časopisu Nature.