Povjesno lice: Hrvatski "Crveni konjanik" iz Oktobarske revolucije

Oleko (ili Aleksa) Dundić. Kadar iz sovjetskog filma "Oleko Dundić"

Oleko (ili Aleksa) Dundić. Kadar iz sovjetskog filma "Oleko Dundić"

Youtube

Oktobarska revolucija epohalni je događaj koji je obilježio suvremenu povijest Rusije, Europe i svijeta. Kako to obično biva, ta povijest puna je zaboravljenih i zanemarenih heroja koji na najvišoj razini povezuju Hrvatsku i Rusiju. Jedan od njih svakako je Hrvat Toma (Tomo) Dundić, u Rusiji poznat kao Oleko ili Aleksa Dundić, čiju je nadljudsku hrabrost ovjekovječio poznati Semjon Mihajlovič Buđoni, u čijoj se Prvoj konjičkoj armiji borio.

Tomo Aleksa Dundić rodio se u obitelji Tome i Ive Dundić, djevojački Matković, po Velikoj sovjetskoj enciklopediji 13. travnja 1896. godine u mjestu Grabovac između Šestanovca i Zagvozda.

Kao dvanaestogodišnjak Tomo Dundić 1908. odlazi u Sjedinjene Države kod svog "dunda" prekooceanskog emigranta, a potom u Argentinu i Brazil, gdje radi kao "gaučo", gonič stoke, jašući na konju čuvajući ogromna stada. Odlazeći kao dječak iz svojeg čemera i jada, zabačenog seoceta Dalmatinske zagore u kojem su harali neimaština, muka i boleštine, na prostranim argentinskim pampama i životom pod vedrim nebom, koje mu je davalo osjećaj slobode, preobrazit će se u vještog i spretnog konjanika. Ta njegova vještina biva zapažena i od njegovih argentinskih talijanskih poslodavaca te dobiva posve razumljiv talijanizirani nadimak "Ale" (Krilo) koji će se kasnije jednostavno premetnuti u ukrajinski izričaj imena Aleksa.

Nakon izbivanja Dundić se, sada s nadimkom Ale, vraća u rodni kraj i to baš početkom Prvog svjetskog rata gdje ga dočekuje mobilizacijski poziv. Biva regrutiran u husare, a potom sa 70. pješačkom pukom, takozvanim zipcigerima, odlazi na Istočno ratište. U svibnju 1916. godine u bitci kod ukrajinskoga grada Lutska biva zarobljen. Godinu dana kasnije prijavljuje se u "jugoslavenski puk", postrojbu sastavljena uglavnom od zarobljenih Srba, te nešto Hrvata i Slovenaca, iz austro-ugarske vojske koji su prešli na stranu Antante.Izbijanjem Oktobarske revolucije Dundić pristupa Crvenoj armiji te se bori na strani Crvenih (boljševika i njihovih saveznika). Postaje zapovjednik konjaničke satnije, i s rusiziranim nadimkom Aleksa ili Oleko sudjeluje u borbama protiv bijelih monarhista i drugih protuboljševičkih snaga i njihovih njemačkih saveznika na području Odese i Donbasa.

Naći će se i u obrani Caricina, danas Volgograda, gdje zapovjednik obrane bijaše Josif Staljin. Tijekom svih tih borbi ističe se iznimnom hrabrošću te više puta biva ranjen. Iako je predlagan za viši čin odbija prihvatiti unapređenje, budući da se"onda ne bi mogao boriti u prvim redovima". Jedna od legendi o Dundiću kazuje da je u jednoj bitki u kozačkoj seoskoj samoupravi ili "stanici" Velikoknjažskaja kod Rostova svojom sabljom posjekao čak 116 donskih Kozaka, među kojima 23 časnika.

Pogiba kod Rivna u Ukrajini 8. srpnja 1920., potajice hitcem iz puške, u vrijeme Sovjetsko-poljskog rata. Na mjestu njegove pogibije podignut mu je spomenik, a njegovo je ime uklesano na zidine Kremlja. Za zasluge biva odlikovan prestižnim odličjem Redom crvene zastave.

To koliko je Dundić bio značajan za revoluciju i mladu sovjetsku državu kazuje i činjenica da je već 1920. godine, dakle iste godine kada je i poginuo, redatelj i jedan od pionira ruske kinematografije Vladimir Kasjanov snima nijemi film "Oleko Dundić" i tako potvrđuje istinsko herojstvo grabovačkog Hrvata. U jeku Drugoga svjetskog rata i napada na Sovjetski Savez dramaturzi Aleksandar Ržeševski i Mihail Kac, da bi na bojišnicama podigli moral crvenoarmejaca, pišu kazališnu dramu "Oleko Dundić". Ta će njihova drama kasnije poslužiti kao predložak filma Leonida Lukova iz 1958. godine, u kojem Dundića glumi srpski glumac Branko Pleša. Snjimanje tog filma je bilo simbolično pružanje ruke Titu od strane Nikite Hruščova, nakon raskida sovjetsko-jugoslavenskih odnosa 1948. godine. Da bi 'politika pomirenja' imala neko čvrsto uporište poslužit će ime Alekse Dundića pa će se mnoge ulice u tadašnjem Sovjetskom Savezu nazvati njegovim imenom. One postoje i danas, između ostalog, u Moskvi, Sankt Peterburgu, Voronježu, Novosibirsku i Novokuznjecku.

Osim filmova, Dundić opjevan je u operi  Gennadija  Stavonina "Oleko Dundič" iz 1972. godine i opisan u djelima ruskih književnika Isaka Babelja i Alekseja Tolstoja, a i u memoarima ruskih vojskovođa poput maršala Semjona Buđonija i Klimenta Jefremoviča Vorošilova, pod čijim se zapovijedanjem borio. Maršal Buđoni je tako opisao Dundića: "Oko pedeset ljudi opkoli neustrašivog junaka i sukobi se s njim. On je u lijevoj ruci držao sablju, a u desnoj revolver, a konja je usmjeravao nogama. Sabljom je sjekao protivnike 'do sedla', iz revolvera ih je bez pogriješke pogađao u čelo i srce, i za kratko vrijeme je pobio davadeset četvoricu, a ostali su se u panici razbježali".       

 

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće