Zašto zone otuđenja na ruskom Uralu privlače strane urbaniste? (FOTOGRAFIJE)

Maksim Tarasov/Institut Strelka
Strani studenti koji su posjetili neke od najmračnijih ruskih industrijskih pustoši objašnjavaju zašto bi željeli ponovno posjetiti ta mjesta.

Mladi istraživači iz 16 zemalja proučili su niz industrijskih zona Čeljabinske oblasti, a među njima i tvornicu magnezita u Satki, "izvanzemaljske" kopove u Karabašu i ogroman staklenik u Čurilovu. Poslije putovanja su napravili seriju dokumentarnih filmova i za portal Russia Beyond ispričali što ih je najviše impresioniralo na Uralu.

Karabaš

Igor Sladoljev (30 godina) iz Hrvatske ispričao je da su se oni orijentirali na pojedine "moćne i neobične objekte" kao što su kop i tvornica magnezita u Satki te tvornice u Mijasu i Čeljabinsku, ali je najjači dojam na ovom putovanju ostavio rudnik bakra u Karabašu. "Njegov sustav transporta pomoću sajli proteže se duž cijelog ovog prostora kao ski-staza. Moglo bi se pomisliti da su to uspinjače, samo kad snijeg ne bi bio žućkast poput senfa".

Karabaš

"Svaki put kada smo se zaustavili kraj puta osjećali smo krajolik ili grad daleko snažnije i neposrednije nego što je to moguće prikazati na filmu", kaže Igor. "Jedna od takvih postaja bila je benzinska crpka na granici između Europe i Azije blizu grada Zlatousta i njegovog čuvenog obeliska s natpisom Europa-Azija".

Indonezijski arhitekt Nashin Mahtani (27) impresioniran je raznolikošću uralskih krajolika. "Bilo bi jako dobro kada bismo više vremena proveli u rudnicima i razgovarali s ljudima koji žive unaokolo. Tako bismo bolje shvatili kako se taj predio mijenjao s vremenom i, što je posebno važno, kako su te promjene doživjeli ljudi koji su svakodnevno bili njihovi neposredni svjedoci", kaže on.

Sofia Pia Belenky (29), urbanistica iz Amerike, kaže da je bila upoznata s ruskim pojmom "monograd" (grad koji opstaje zahvaljujući jednom velikom poduzeću), budući da je odrasla u gradiću gdje je dominirala proizvodnja sira. Po njezinim riječima, mnogi gradovi koje su oni posjetili na svom putovanju mogu se tretirati kao monogradovi jer u njima dominira jedna gospodarska grana. Sofia kaže da nju to u nekom smislu podsjeća na velike američke kampove, kao što je kamp kompanije Google. "Tehnički gledano, to nisu gradovi, ali kamp pruža djelatnicima stambeni prostor, osigurava im školske ustanove, teretane i restorane. U nekom su smislu mnogi tehnološki kampovi kao novi gradovi jedne tvrtke koja podržava svoje radnike i potiče ih na maksimalno angažiranje i maksimalnu produktivnost", kaže ona.

Karabaš

Divovski staklenik "Čurilovo" posebno se svidio grčkom arhitektu i geografu Georgu Papamatthaiakisu (27). "Posjetili smo ovu 'tvornicu povrća' dva puta u istom danu: jednom ujutro i jednom kasno navečer", objašnjava on. "Ujutro su nas vodili kroz različite sektore, ali noćni posjet je bio fantastičan - vidjeli smo nekoliko tisuća žarulja koje su osvjetljavale nebo iznad nas i okolinu ovog agroindustrijskog kompleksa".

Visina 239.

Sofia se slaže sa svojim kolegom: "Noću se svjetlost iz staklenika širila nebom kao nekakvo 'kemijsko svitanje' čiji intenzitet opada ka periferiji. Pustili smo naše dronove da polete u taj jarko osvijetljeni horizont. Rekli su nam da je područje oko staklenika toliko dobro osvijetljeno da ljudi u susjednim zgradama ne pale svjetlo u stanovima."

Visina 239.

Na putovanju su istraživači upoznali dvije strane Uralske regije: jedno su tvornice i rudnici, a drugo su rezervati prirode i prelijepi pejzaži. Nabi Agzamov (29), pejzažni arhitekt iz Uzbekistana, kaže da je za njega najupečatljiviji bio kontrast između najzagađenijeg grada Karabaša i jezera Turgojak koje je jedno od najčišćih u Rusiji. Jezero pokriveno snijegom toliko ga je impresioniralo da je poželio ponovno posjetiti ovo mjesto.

Visina 239.

Studenti kažu da su zahvaljujući posjetu ovih zona bolje shvatili koliko smo mi ljudi odvojeni od ovakvih predjela. "Mi smo stajali iza staklenih prozora, na pješačkim mostovima, i gledali kako se ispod nas sijeku cijevi, a iskre padaju daleko od naših bijelih ogrtača i kaciga", sjeća se Sofia. "Tu strojevi formiraju krajolik, a ljudi ležerno prate na monitoru taj proces iz udobne zapovjedne sobe".

Visina 239.

Mladi istraživači su izrazili želju da nastave studirati u Rusiji. Pored drugih velikih gradova kao što su Perm, Irkutsk i Vladivostok, mnogi od njih maštaju o tome da posjete ruski sjever i Kamčatku, i da tjedan dana provedu u vagonu Transsibirske željeznice.

Ova studentska ekskurzija je postala dio Novog normalnog postdiplomskog programa na Institutu za medije, arhitekturu i dizajn "Strelka" koji proučava "zone otuđenja". Studenti su tijekom putovanja snimili seriju eksperimentalnih kratkometražnih filmova na ovu temu.

Posebno se zahvaljujemo ruskom Institutu za medije, arhitekturu i dizajn "Strelka" za pomoć u pripremi ovog materijala.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće