Zamislite sljedeću situaciju: Moskva i Washington nisu uspjeli pronaći diplomatsko rješenje svoga konflikta te su primijenili nuklearno oružje. Atomske bombe uništavaju velike gradove pretvarajući ih u nepreglednu vatrenu stihiju. Na tako visokim temperaturama gori čak i armirani beton. Požari su toliko veliki da stvaraju ognjene bure koje ubijaju sve što diše i ujedno izbacuju u atmosferu ogromnu količinu čađe. I upravo tada nastaju pravi problemi.
Čađa i prašina se podižu u atmosferu gdje formiraju guste slojeve oblaka kroz koje Sunčeva svjetlost ne može doprijeti do zemlje. "Zbog toga dolazi do naglog zahlađenja", pisao je sovjetski matematičar Nikita Mojsejev, voditelj projekta u okviru kojega je tijekom 1980-ih napravljena matematička simulacija ekoloških posljedica eventualnog nuklearnog rata.
"Prema našim izračunima, tijekom prvog mjeseca poslije nuklearnog rata prosječna temperatura na Zemlji će se smanjiti za 15-20, možda čak za 25 stupnjeva Celzija, a zatim će još nekoliko mjeseci nastaviti opadati", dodaje Mojsejev.
Simulacija koju je on napravio zajedno s kolegama zasniva se na pretpostavci da će na sjevernoj hemisferi izbiti nuklearni konflikt uslijed čega će SAD, Europa i SSSR biti potpuno uništeni atomskim bombama snage između 5000 i 7000 megatona trotila.
U takvom scenariju ni preostali dio planeta svakako ne može očekivati ništa dobro. Tijekom nekoliko mjeseci će prevladavati "nuklearni sumrak", tj. neprekidna noć bez sunca, i "nuklearna zima", u kojoj će se zemlja zamrznuti do dubine od nekoliko metara te će sve živo ostati bez pitke vode. Dodajte tome čađu koja će se kao ogromna kupola nadviti nad Zemljom i mjesecima je zaklanjati od Sunca, kao i ogromnu količinu radijacije i česte oluje i tajfune koji će puhati na obalama. Klimatske promjene i masovna glad će neizbježno uzrokovati smrt svih živih bića.
"Čovječanstvo neće moći preživjeti nuklearnu zimu", napisao je Mojsejev. "Nitko neće ostati na životu i biti svjedok postnuklearnog proljeća".
Mojsejevljevi zaključci su izneseni u knjizi "Algoritmi razvoja" napisanoj 1987. godine. Nekoliko godina ranije, 1983. godine, dvije su skupine znanstvenika, američka i sovjetska, neovisno jedna o drugoj došle do istog zaključka i formulirale hipotezu nuklearne zime.
U Americi je Carl Sagan, poznati astrofizičar koji je često dizao glas protiv nuklearnog rata, u listopadu 1983. godine objavio članak u popularnom listu "Parade" koji ima 10 milijuna čitatelja. "Mi smo izložili opasnosti našu civilizaciju i našu vrstu", konstatirao je Sagan opisujući užasne posljedice nuklearnog rata.
Kasnije je on zajedno sa svojim koautorima objavio članak u časopisu "Science", gdje profesionalci iz cijelog svijeta objašnjavaju mogućnost nuklearne zime, ali je članak u listu "Parade" možda bio i važniji jer je alarmirao obične građane SAD-a.
Američki astronom Carl Sagan
APNa drugoj je strani zemaljske kugle sovjetski znanstvenik Georgij Golicin, koji se bavio proučavanjem atmosfere, prezentirao svoja istraživanja globalnog zahlađenja poslije nuklearnog rata i to je praktički učinio prije Amerikanaca - u svibnju 1983. godine. Ova podudarnost nije bila slučajna. Naime, Golicin i Sagan su se dobro poznavali, obojica su proučavali atmosferu Zemlje i drugih planeta, što je na kraju omogućilo Golicinu da prouči mogućnost nuklearne zime.
"Shvatio sam što se događa kada je u zraku mnogo prašine, jer se ta pojava redovito može pratiti na Marsu", kaže Golicin. "Za vrijeme globalnih pješčanih oluja temperatura znatno opadne jer Sunčeve zrake ne dopiru do tla".
Međunarodni simpozij "Uloga liječnika u sprečavanju nuklearnog rata". Govori dopisni član Akademije znanosti SSSR-a, doktor fizičko-matematičkih znanosti Georgij Sergejevič Golicin.
Jurij Prostjakov/SputnikGolicin je ovu analogiju ugradio u teoriju koja je nastala kasnije (1984.) i koja je potvrđena detaljnijim istraživanjima Nikite Mojsejeva.
Koncepcija nuklearne zime je tijekom 1980-ih potresla cijeli svijet. Tada su socijalistički blok i Zapad bili na rubu vojnog konflikta - američke rakete "Pershing", postavljene u Europi, mogle su stići do Moskve za 8-10 minuta. Vijesti o mogućoj nuklearnoj zimi su doprinijele da globalni strah postane još veći.
Takva situacija je izazvala određene promjene. Mihail Gorbačov i Ronald Reagan su 1985., poslije svog prvog summita u Ženevi, izjavili: "U nuklearnom ratu nema pobjednika i taj rat nikada ne treba voditi". Nepunih deset godina kasnije Hladni rat je okončan, a vjerojatnost izbijanja nuklearnog rata između Rusije i SAD-a znatno je smanjena. Pa ipak, ostalo je neriješeno pitanje koncepcije nuklearne zime - je li ona uopće bila točna?
Pojedini znanstvenici su oštro kritizirali istraživanja Carla Sagana, Georgija Golicina i Nikite Mojsejeva kao pogrešna i sumnjiva. "Računalna simulacija je bila toliko pojednostavljena, a podaci o dimu i drugim aerosolima bili su toliko loši da znanstvenici ništa nisu mogli sa sigurnošću utvrditi", istaknuo je 2011. godine Američki institut za fiziku.
Pored toga, posljedice Prvog zaljevskog rata (1990.-1991.) su doprinijele slabljenju Saganove pozicije u SAD-u. On je, naime, predviđao da će požari koji bjesne na naftnim bušotinama izazvati efekt sličan nuklearnoj zimi, tj. da će se globalna temperatura smanjiti za nekoliko stupnjeva i vjerojatno prouzročiti "godinu bez ljeta", kao što je bio slučaj 1816. Pa ipak, ništa se od toga nije dogodilo.
"Ja sam uvijek smatrao da je 'nuklearna zima' mistifikacija i znanstvena greška", rekao je znanstvenik Fred Singer, glavni Saganov protivnik nakon događaja s početka 1990-ih. I u Rusiji je hipoteza nuklearne zime osporavana. Primjerice, Sergej Utjužnjikov s Moskovskog fizičko-tehničkog sveučilišta je 2001. godine u članku "Simulacija širenja onečišćenja iznad velikog požara u atmosferi" napisao da bi veći dio čađe i prašine ostao u nižim slojevima atmosfere i ne bi dospio u stratosferu.
"Kiše ispiru onečišćenja tako da ona ne utječu ozbiljnije na klimu", tvrdi Utjužnjikov kritizirajući hipotezu nuklearne zime.
Takva argumentirana kritika ne znači da hipoteza nuklearne zime više ne postoji. Naprotiv, ona još uvijek ima mnogo pristalica. Primjerice, 2018. godine su Joshua M. Pearce i David C. Denkenberger objavili članak u kojem tvrde da bi primjena bilo koje količine nuklearnih bojevih glava, ako ih je preko stotinu, izazvala globalnu klimatsku katastrofu.
Ova diskusija i dalje traje, i vjerojatno neće uskoro biti okončana. Naravno, postoji samo jedan način da se provjeri koliko je točna hipoteza nuklearne zime, a to je da se izazove nuklearni rat. Nadajmo se da će čovječanstvo imati dovoljno zdravog razuma i da neće poželjeti to provjeriti.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
