Analiza krstareće rakete "Burevestnik": Što je sve poznato o tajanstvenom ruskom oružju?

Što predstavlja krstareća raketa "Burevestnik" i hoće li projekt njezinog razvoja uspjeti? Kakav joj je oblik, koliki su joj gabariti, po kojem principu rada raketa funkcionira, emitira li zračenje koje je opasno po zdravstvenu sredinu, s kakvim tehničkim problemima se suočavaju ruski konstruktori, kada je možemo očekivati u naoružanju itd. Sve su ovo pitanja koja zanimaju domaću i svjetsku javnost kada se spomene najnoviji projekt ruske vojne industrije.

Krstareća raketa s neograničenim dometom "Burevestnik" spada među najzagonetnije projekte ruskog vojno-industrijskog kompleksa koji su se u posljednje vrijeme pojavili u svjetskoj javnosti.

O raketi s nuklearnim pogonom (ruska skr. JEU) je osobno govorio i prvi čovjek Ruske Federacije V. V. Putin tijekom svog obraćanja Federalnoj skupštini (govor iz 2018. godine). Ruski predsjednik je tom prilikom predstavio šest novih sustava koje je razvio ruski vojno-industrijski kompleks, od kojih se njih pet već nalazi u statusu pred usvajanje u naoružanje. Praktična testiranja superteške rakete "Sarmat" i dubokovodnog dron-torpeda "Posejdon" protječu bez ikakvih problema. U opitno-borbeno dežurstvo je stigao laserski kompleks "Peresvet", kao i hiperzvučni raketni sustav zračnog baziranja "Kinžal". Do kraja ove godine se u sastavu Raketne vojske strateške namjene (ruska skr. RVSN) očekuje formirnje prve raketne pukovnije koja će biti opremljena balističkim raketama koje će nositi blokove s manevarskim jedrećim bolidima "Avangard", koji će letjeti jako daleko i nevjerojatno brzo.

To je sve poznato i o tome se već mnogo piše i govori. Međutim, kada je u pitanju razvoj famozne krstareće rakete "Burevestnik", tu i nema baš mnogo informacija. Tu vlada jedna vrsta misterija.

Možda upravo iz razloga naglašene tajnovitosti, na inozemnom, prije svega "zapadnom" medijskom prostoru, "Burevestnik" polako dobiva epitet užasavajuće zlokobnog oružja. Konkretno se govori da ova raketa osim svog nesumnjivog razornog potencijala može imati i katastrofalne ekološke posljedice. Prema tim riječima, ona prilikom svog leta emitira značajnu razinu radijacije, navodi ruski internetski portal Izvestija.

Kako su prenijeli inozemni mediji, koji su se pozivaju na izvore koji dolaze iz obavještajnih struktura svojih zemalja, samo testiranje "Burevestnika" je zasad ocijenjeno kao nepovoljno. Naime, nekoliko kontrolnih lansiranja je završilo neuspješno. Konkretno, jedna raketa se prilikom svog testiranja srušila u more i potonula u blizini arhipelaga Nova Zemlja. Ruska mornarica je navodno tom prilikom izvela krupnu potražno-spasilačku operaciju u kojoj je najvjerojatnije pronađen i izvučen "opasni" projektil s dna Arktičkog oceana.

U čemu je tajna famozne rakete "Burevestnik"? I predstavlja li ova raketa zaista toliku opasnost po okolinu?

Što nam je za sada poznato o krstarećoj raketi "Burevestnik"

 Ministarstvo obrane je u 2018. godini objavilo videosnimku probnog lansiranja krstareće rakete "Burevestnik". Raketa je lansirana s kopnene lansirne platforme. Zabilježeni su i kadrovi njezinog leta. Oni su bili napravljeni iz pilotske kabine lovačkog zrakoplova koji je pratio njezin let.

Također, rusko Ministarstvo obrane je prikazalo i proizvodnu halu gdje se realizira proces sklapanja ovih raketa. Na video-materijalu se vidi da rakete na sebi imaju i elemente koji su obojeni crveno. Također je vidljivo da se rakete po sklapanju smještaju u specijalne tansportno-lansirne kontejnere.

Crvena boja kojom su obojene ove raketa govori nam da su ovi modeli namijenjeni testiranju. Ova boja se tu ne nalazi slučajno. Zbog svog snažnog kontrasta u odnosu na sredinu, daleko je lakše preko optoelektroničkih sredstava fiksirati let ispitivane rakete koja se po prirodi svoje putanje začas može izgubiti iz vidokruga.

Gledajući s vanjske strane, "Burevestnik" uvelike nalikuje na krstareću raketu H-101. I kod jedne i kod druge rakete je karakteristična uglasta forma nosnog dijela i trupa rakete. Ovakva konstrukcija ima za cilj smanjiti radarsku refleksiju rakete (nevidljivost za radare). Istovremeno je "Burevestik" daleko gabaritniji od rakete H-101 (dužina i težina). Procjene su da je raketa "Burevestnik" dugačka između 9-11 metara. Njezina stariji brat blizanac H-101 ima duljinu od 7 metara. Prema ovim parametrima možemo zaključiti da je nova krstareća raketa znatno teža od H-101. U to nema nikakve sumnje, jer su konstruktori na raketu morali integrirati kompletan atomski reaktor i ostale komponente.

Još jedna karakteristična crta rakete "Burevestnik" je položaj njezinog letećeg krila. Kod rakete H-101 ona su postavljena na donjem dijelu njezinog korpusa. Ona se kod "Burevestnika" nalaze na njezinom vrhu. Također, krila na "Burevestniku" su po svojim dimenzijama daleko veća nego kod rakete H-101.

Princip rada krstareće rakete "Burevestnik"

Princip rada krstareće rakete "Burevestnik" koju pogoni nuklearni reaktor je prilično jednostavan. Na korpusu rakete se nalaze posebni odsjeci s nevjerojatno snažnim i kompaktnim grijačima, koje napaja nuklearni reaktor. U njih ulazi atmosferski zrak, koji se zagrijava do temperature od nekoliko tisuća stupnjeva Celzija, i kao takav predstavlja vitalno važnu komponentu u radnoj funkciji motora. Naime, ovako zagrijan i komprimirani zrak se izbacuje kroz mlaznice i stvara neophodan potisak za njezino kretanje.

Na video-materijalu koje je predstavilo Ministarstvo obrane jasno se vide odsjeci rakete u kojima se nalaze grijači, kao i mlaz vrućeg zraka koji iz nje izlazi, koji joj daju potisak. Na kraju video-materijala (kadrovi iz proizvodne hale) se vidi i sama raketa, koja nije postavljena u transportno-lansirni kontejner. Raketa je prikazana u letnoj konfiguraciji (s otklopljenim krilima) i prekrivena neprozirnim platnom.

Međutim, na temelju kontura se može naslutiti oblik njezine konstrukcije, uključujući i odjel na kojem se nalaze snažni grijači. Upravo su dimenzije ovih elemenata i njihov specifičan oblik natjerali konstruktore da leteća krila prebace na gornji dio rakete. Na ovaj način pozicija krila ne ometa rad grijača na raketi i ne narušava parametre njezine aerodinamike.

Značajno povećanje gabarita "Burevestnika" u odnosu na raketu H-101, koje je posljedica ugradnje nuklearnog reaktora, ali i odsjeka sa snažnim, ali istodobno masivnim grijačima, izrazilo je sumnju u sposobnost strateških bombardera Tu-160 i Tu-95MS da nose i upotrijebe ovu raketu. Postoji mogućnost da će za zračno lansiranje ovih raketa biti neophodna prenamjena teških vojno-transportnih zrakoplova An-124 ili Il-76 u bombardere. Ali ova pretpostavaka se više nalazi u domeni znanstvene fantastike.

Po svemu sudeći, "Burevestnik" će se u ovom obliku najvjerojatnije lansirati s kopnenih borbenih platformi. Nije isključeno da će transportno-lansirni kontejner s krstarećom raketom "Burevestnik" biti instaliran na tešku kamionsku platformu.

Problemi s ostavljanjem radioaktivnog traga

Koliko je vjerojatno da raketa "Burevestnik" tijekom svog leta iza sebe ostavlja radioaktivni trag?

Da krenemo redom, korak po korak. Vreli zrak koji izlazi iz motora prvo prolazi kroz grijače koji se nalaze na raketi. Dakle, postoji mogućnost da se u vrlo ograničenom vremenu ostvari kontakt s radioaktivnim elementima koji se nalaze u nuklearnom reaktoru. Međutim, postoji i velika vjerojatnost da su ruski konstruktori pronašli način da radikalno smanje (ili potpuno onemoguće) kontaminaciju ispušnog zraka.

U svom govoru ruski predsjednik V. V. Putin je rekao da će nova krstareća raketa opremljena nuklearnim reaktorom moći vremenski dugo patrolirati po zadanim područjima. Ona će po dobivanju izvršne naredbe munjevito promijeniti svoj dotadašnji mod i ustremiti se na cilj. Sudeći po ovome, uvjet svih uvjeta za njezinu konačnu učinkovitost je stupanj maskiranja i nevidljivosti koje ova raketa mora posjedovati u savršenom obliku.

Na temelju ovog elementa, koji je vitalno važan za uspješnost djelovanja krstareće rakete "Burevestnik", dolazimo do zaključka da ona ne smije tijekom svog leta emitirati nikakav radioaktivni trag, koji se vrlo lako detektira.

U suprotnom, po otkrivanju radioaktivnog traga neprijatelj može u zonu njegove detekcije poslati zrakoplov koji je opremljen radarom velikog dometa (AWACS). Ukoliko je "Burevestnik" koncipiran da duže vrijeme patrolira u određenoj zoni, on će tijekom svog leta napraviti "paukovu mrežu" sastavljenu od takvih tragova, na temelju kojih će se vrlo lako pronaći i neutralizirati.

Dakle, njegov prvi uvjet koji se bazira na iznenadom udaru neće biti ispunjen ukoliko raketa u bilo kojem opsegu ispušta radioaktivni trag. Što će dalje reći da su ruski konstruktori ipak našli rješenje koji upravo iz ovog razloga let ovakve rakete čine ekološki prihvatljivim.

U svijetu je odavno poznata tehnologija izgradnje malogabaritnih nuklearnih reaktora. "Burevestnik" će nositi vrlo kompaktan model nuklearnog pogona. Pored njega, tu će se nalaziti i sustavi upravljanja i navigacije, koji su, čini se, i najveći problem kod oružja ovakvog tipa. Pa krenimo dalje....

Navigacijsko-upravljački blok kao najveći problem

Jedno od najvažnijih pitanja koja se nameću pred projekt razvoja rakete "Burevestnik" jest kako ona može točno pronaći svoj cilj, ako se zna da će ona u zraku ostajati danima?

Pogrešno se smatra da suvremene krstareće rakete tipa H-555, H-101 "Kalibr-NK", Tomahawk lete isključivo pomoću GPS/GLONASS navigacije. Ustvari, satelitski navigacijski sustavi samo povećavaju preciznost udara rakete u cilj. Pored satelitske veze, vrlo su važni i drugi sustavi za navigaciju. Oni omogućuju da se bez satelitskog očitavanja preko GPS/GLONASS (ova veza vrlo lako može biti kompromitirana sredstvima za PEB) krstareća raketa vrlo lako dovede do svog cilja i precizno uništi.

Naime, kod suvremenih modela krstarećih raketa koristi se korekcija koja se izračunava na temelju najupečatljivijih reljefnih točaka (planine, riječna korita i sl.) koji se nalaze na njezinoj projektiranoj putanji. U kompjuterski blok rakete za pohranu informacija su učitani vrlo detaljni objekti-orijentiri, koje će raketa detektirati tijekom svog leta, i na temelju njih nastaviti svoje kretanje do svog konačnog odredišta - cilja.

U točno određenom trenutku, kada se raketa konačno približi svom cilju, ona vrši karakterističan uzlet gdje se penje na visinu od nekoliko stotina metara, gdje pomoću snažne optoelektroničke senzorike opaža teren. Istovremeno, navigacijski sustav pomoću brzog procesora pretražuje sve objekte koje raketa vidi u tom trenutku. Sa slikom u realnom vremenu se uspoređuju podaci koji su pohranjeni u raketi, koji u potpunosti moraju biti "preklopljeni" priliko definitivnog određivanja cilja.

Također, na ovaj način se raketa može vratiti na svoju putanju, ako tijekom svog leta odstupi sa svog zadanog kursa.

Sličan princip je svakako primijenjen i na krstarećoj raketi "Burevestnik". Suvremena zrakoplovno-konstruktorska tehnologija omogućava integraciju kompaktnih i snažnih računala u specijalne odsjeke rakete, kao i sustave za pohranu informacija. U današnje vrijeme zahvaljujući ultrasofisticiranim satelitima nije teško napraviti prilično detaljnu trodimenzionalnu kartu cijelog svijeta, koja je vrlo upotrebljiva za ovakve sustave.

Međutim, ovakvi sustavi imaju i svoje nedostatke. Konkretno, što se događa kada raketa leti iznad vodene površine poput, primjerice, oceana? Ovdje je sve jednoliko, monotono. Nema nikakvih planina, brda ili mostova. Dakle, ne postoje nikakvi orijentiri.

Prilikom leta preko velikih vodenih površina raketa mora proletjeti kroz tzv. "prvo okno". Točnije, raketa je dužna prije ulaska u zračnu zonu iznad mora ili oceana korigirati svoj let na temelju kopnenih orijentira koji se nalaze na izlaznoj obali, proletjeti kroz njih i na neki način "zaključati" svoj pravac leta, sve dok ne dođe do obale koja se nalazi s druge strane horizonta.

Ali ovdje dolazimo do novog problema. Naime, prilikom predstavljanja ove rakete više je nego očito da će ona veliki broj radnih sati, pa i dana, provesti iznad vodene površine. Kako ćemo na temelju ranije iznesenog teksta znati kuda trebamo ići? Teško da nam u tom slučaju mogu pomoći podaci s GPS/GLONASS.

Problemi "finog podešavanja" navigacijskih sustava i sustava za upravljanje slove među najteže kada je u pitanju projektiranje krstarećih raketa. Dovoljno je da se prisjetimo primjera razvoja sovjetske supersonične krstareće rakete 3M25 "Meteorit". Radovi na ovom projektu su obavljeni krajem 80-ih prošlog stoljeća. Čak je i u ovom trenutku tehnologija koja je upotrebljena za kreiranje ove rakete po mnogočemu nenadmašena sve do današnjih dana. Već su u prvoj fazi testiranja konstruktori do savršenstva doveli skoro sve raketne komponente i uspješno lansirali "Mateorite" s avionske platforme i nuklearne podmornice. Što se tiče letno-tehničkih karakteristika rakete, sve je izvrsno funkcioniralo. Radio je čak i jedinstveni plazma zaslon, koji je uspješno skrivao uvodnik zraka na raketi, dajući joj karakteristike radarske nevidljivosti-steltnosti.

Ali, osnovni problem koji je ostao nerješiv bio je vezan za rješavanje komplicirane jednadžbe koja se sastojala od navigacijskih i upravljačkih elemenata.

Zaključak

Na kraju ove opširne analize dolazimo do zaključka da krstareća raketa "Burevestnik", koju će pogoniti minijaturni nuklearni reaktor, nije mit, niti predstavlja opasnost po eko-sustav. Raketa postoji i može letjeti. Dakle, letna platforma je u potpunosti zaokružena.

Ono što zasigurno muči ruske konstruktore je stvaranje savršenog navigacijsko-upravljačkog sustava, koji će morati tehnički podržati njezine iznimne zahtjeve koji su vezani za jedinstvene letne karakteristike rakete.

Upravo će rješavanje ovog složenog problema i odrediti datum uvođenja ove rakete u operativno naoružanje ruske vojske.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće