"Ubojica stealthova" ušao u borbeno dežurstvo: Radarska postaja "Struna-1" čuva Moskvu

F-22 Raptor

F-22 Raptor

Wikipedia
Ruska radarska postaja "Struna-1" predstavlja ozbiljnu prijetnju za američke borbene zrakoplove, uključujući tu i letjelice pete generacije F-22 i F-35, koje se odlikuju vrlo malim radarskim presjekom svoje površine. Bistatički radarski sustav imena "Struna" imun je na ovakve tehnologije i može otkriti čitav spektar različitih zračnih letjelica, koje lete na malim i ultra-malim visinama, uključujući tu i nemetalne aerostate i leteće zmajeve.

Bistatička radarska stanica "Struna-1" i njezina izvozna verzija "Barjer-Je" predstavljaju najbolje novitete ruskog vojno-industrijskog kompleksa kada su u pitanju radari, navodi su u tekstu koji je u cjelini prenesen na stranici The National Interest. U tandemu s drugim radarskim postajama, koje su također namijenjene otkrivanju zračnih objekata s malim radarskim presjekom, "Stuna-1" kao i "Barjer-Je", mogu biti vrlo opasne po zrakoplove pete generacije, kakvi su npr. američki višenamjenski zrakoplovi F-22 i F-35.

Tehnologija nevidljivosti, tj. steltnosti (od engl. riječi "stealth", što znali nevidljiv) temelji se na smanjenju radarske reflektivnosti letjelice, preko koje je detektiraju naprijateljska radari. Jednostavno govoreći, na radarskom zaslonu ovakav objekt izgleda daleko manji nego što jest. Zrakoplov, bespilotna letjelica ili raketa koja je napravljena po tehnologiji smanjene vidljivosti ili se uopće neće vidjeti na zaslonu operatera koji upravlja radarom, ili će njezin odraz biti toliko malen da će ga sustav automatski odbaciti kao nebitan (recimo, ima radarsku refleksiju ekvivalenta goluba).

Obični radari koriste princip refleksije radio valova. Radar emitira signal koji dolazi do zračnog cilja. Ovi signali se potom reflektiraju od oplate zrakoplova, rakete ili slično, gdje se ponovo vraćaju da radarske antene koja potom obrađuje signal, i prikazuje rezultat. Obično je ovaj razultat vidljiv kao svjetleća točkica koja se prikazuje na zaslonu ekrana kojim upravlja operater.

Reflektirani signal nije toliko snažan kao onaj koji napušta radarsku antenu. On je za čak četiri puta slabiji u povratku, i to kada se cijela operacija opažanja odvija u idealnim uvjetima. Tehnologija povećane steltnosti ima zadatak da dodatno kompromitira ovaj signal, koji se od zrakoplova vraća ka radaru, što je urađeno kroz izradu specifične forme oplate zrakoplova, ali i pomoću upotrebe specijalnih premaza koji se nanose na zrakopov i koji apsorbiraju ovaj signal.

U slučaju bistatičkog radara "Struna-1" koristi se potpuno drugačiji princip, koji se sastoji od odvojenog prijemnika i odašiljača, koji su smješteni na različitim lokacijama. To ovaj radar čini znatno osjetljivijim, što mu omogućuje da prati objekte koji su kreirani uz uporabu stealth tehnologije, i koji su za obične radare neprimjetni. Na ovaj način se za nekoliko puta može uvećati površina radarskog presjeka, i praktično ignorirati postojanje stealth tehnologije s kojom su tretirani zrakoplovi pete generacije, ali i suvremena ubojna sredstva. Zahvaljujući jedinstvenim karakteristikama, ovaj radar može s velikom preciznosti izračunati dinamičke ali i ostale parametre cilja. On može otkriti i različite nemetalne zračne objekte, kakvi su npr. aerostat i leteći "zmajevi".

Odašiljač i prijemnik bistatičkog radara "Struna-1" su postavljeni na kamionskim platformama, na posebnim nosačima koji ih mogu podignuti na visinu i do 25 metara, čime se dostiže pozicija koji je idealna za skeniranje malih visina, koje su vrlo problematične za veliki broj konvencionalnih radara. Uobičajen razmak između ova dva elementa prilikom opažanja zračnog prostora je oko 50 km zračne linije. U sastavu cijelog kompleksa se mogu naći na desetine ovakvih primo-predajničkih elemenata, koji zajedno s ostalim radarskim stanicama stvaraju neprobojni front radarskog polja dužine i do 500 kilometara. Svi podaci koje registrira mreža ovih postaja slijevaju se do zapovjednog punkta putem zaštićene veze, koja može obrađivati do 50 različitih ciljeva (po 5 od svakog individualnog primo-predajnog punkta).

Istina, i ovakvi bistatički radari imaju svoje nedostatke. Oni ne rade na visinama koje su veće od 7000 metara, a njihovo "vidno" polje je realtivno usko i ima formu ovalnog oblika. Na ravnom prostoru između odašiljača i prijemnika širina zahvata "Strune" nije veće od 12 kilometara, dok je ta širina svega 1500 metara kada se elementi nalaze na minimalno propisanoj udaljenosti.

Radarska postaja je produkt čuvene ruske tvrtke "Almaz-Antej", o kojem nema riječi na službenoj stranici kompanije. Na zračno-svemirskom salonu MAKS-2007 izložena je pojednostavljena verzija radara "Barjer-Je", koja je namijenjena za izvoz. Prema pojedinim informacijama, ovi radari se nalaze u sastavu PZO koja brani Moskvu.

"Ruski bistatički radari nisu univerzalne radarske stanice, ali mogu predstaviti ozbiljnu opasnost za zrakoplove NATO-a. Taktika upotrebe frontovske avijacije, ali i krstarećih raketa, koji se oslanjaju na prodor na malim visinama, upravo se nalazi u zoni koju pokriva 'Struna'", zaključuje redakcija američkog lista.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće