Može li ruski sustav ešalonirane PZO obraniti zračnu bazu "Hmejmim"?

Slobodan Đukić
Jedan on najjačih segmenata ruske vojske je svakako njezin sustav protuzračne obrane, koji slovi za najbolji na svijetu. Stručnjaci NATO-a su priznali da bi u eventualnom sudaru s ruskim sustavima PZO morali računati na ozbiljne gubitke. Mogu li Sjedinjene Države sebi dopustiti takvu avanturu s krajnje neizvjesnim ishodom?

Ruska vojska ulaže značajna sredstva u obuku i osposobljavanje kadra koji može veoma uspješno upravljati najsofisticiranijim borbenim sustavima koji se nalaze u njezinom sastavu. U narednom razdoblju se očekuje uvođenje perspektivnih obrazaca vojne tehnike koji će zahtijevati još veću razinu osposobljenosti i tehničkog znanja da bi se njima moglo učinkovito rukovati. Po stupnju tehničke opremljenosti i kvaliteti ljudstva, jedinice protuzrčne obrane zasigurno spadaju u elitne jedinice ruske vojske. Iz tog razloga ove jedinice gotovo svakodnevno vrše provjeru svoje operativne osposobljenosti i spadaju u rekordere kada je u pitanju opseg vježbovnih aktivnosti na godišnjem planu. Obuka i uvježbavanje posada unutar raketnih sustava protuzračne obrane se u pravilu izvodi u dvije faze. U prvoj fazi se uvježbava borba s elektronskim imitatorima koji ustvari predstavljaju protivničke ciljeve u zračnom prostoru. Ulogu napadača ima neprijateljska avijacija, koja pokušava zaobići/probiti postavljenu obranu koja se sastoji od mreže sustava protuzračne obrane, koja brani određeni sektor. Protivnički lovci i bombarderi aktivno manevriraju po pravcu i lete na ekstremno niskoj visini krećući se ka svom cilju, koji se nalazi u zoni odgovornosti raketnih diviziona protuzračne obrane.

S druge strane, zadatak posada koji se nalaze na PZO sustavima jest ne dopustiti napadačima ulazak u zonu odakle bi mogli ugroziti vitalno važne objekte, koji su središnja točka njihovog napada. Osnovni cilj ove faze vježbovnih aktivnosti je provjera ukupne sposobnosti posada na raketnim sustavima. Svi segmenti se uvježbavaju do automatizma. Od otkrivanja cilja, njegovog praćenja, pa sve do lansiranja rakete i praćenja njezinog učnika. Vježbe se usložnjavaju do maksimuma, stvaraju se otežani hendikep-uvjeti, gdje treba istvoremeno presresti nekoliko vrsta zračnih ciljeva, kao što su proturadarske rakete ili standardne rakete zrak-zemlja. U scenarij se ubacuje i segment vježbe koja sadrži imitaciju masovne upotrebe sustava za protuelektronsku borbu, kada je značajno otežano otkrivanje ciljeva, njihovo praćenje i samo obaranje. Cijeli proces mora biti savršen i ne smije imati nijednu grešku.

Drugu etapu obuke predstavlja bojevo gađanje. U ovoj fazi se iz vježbe uklanjaju pravi avioni, a na njihovo mjesto dolaze mete koje imitiraju zračne ciljeve. Obično su to specijalno odrađene makete aviona, ili najobičnije rakete. Po ispaljivanju ovakve "lažne" mete, radar otkriva njezinu poziciju, zahvaća cilj i vrši njegovo praćenje koje uključuje izračunavanje njegove putanje. Posade na raketnim sustavima primaju ove informacije i izvode gađanje. Raketa se potom ustremljuje na cilj, a dok ona ka njemu još putuje, operateri na radaru dalje pretražuju nebo, u potrazi za sljedećim opasnim letećim objektom. Ova faza predstavlja krunu veoma naporne i složene obuke, koja se potvrđuje lansiranjem ne baš tako jeftine rakete, koja mora na praktičan način potvrditi cjelokupan trud i rad koji je izvršen u prethodnom razdoblju.

Protuzračni kišobran iznad zračne baze "Hmejmim"

U realnoj situaciji, prevladavanje PZO od strane neprijatelja može biti fatalno za snage koje se brane. Primjerice, sredstva zračnog napada mogu uništiti zapovjedni centar, što bi dovelo do obezglavljivanja kompletnih jedinica koje pokrivaju određeni prostor na bojištu. Prilikom razvoja suvremenih ruskih sustava protuzračne obrane u obzir je uzeta činjenica da će u hipotetičkom sukobu s NATO-om on imati značajnu prednost kada je u pitanju broj raspoloživih taktičkih lovaca i bombardera koji će biti upotrijebljeni u napadu. Kada su konstruirani raketni sustavi S-300 i S-400, osnovni zahtjev koji se postavljao pred ruske konstruktore je bila izrada naprednog "hardvera" koji će osigurati praćenje i istovremeno gađanje što većeg broja zračnih ciljeva, uz značajno podizanje tehničko-taktičkih mogućnosti radarske komponente na otkrivanju niskoletećih ciljeva i ciljeva sa smanjenom radarskom refleksijom. Suglasno s Vojnom doktrinom uporabe PZO, sustavi velikog dometa smatraju se samostalnim dijelom jedinstvenog borbenog organizma. Njihov glavni zadatak je uz asistenciju raketnih sustava srednjeg dometa i lovačke avijacije ne dozvolitiprotivniku da ovlada zračnim prostorom gdje se odvija bitka.

Primjer tako složene ešalonirane obrane u minijaturi predstavlja protuzračna obrana ruske zrakoplovne baze "Hmejmim" koja se nalazi u Siriji. Ona se sastoji od četiri ešalona.

Prvi ešalon čini sustav velikog dometa S-400 "Trijumf" koji u svim pravcima pokriva širok zračni prostor oko baze. Podsjećamo da je ruski protuzračni sustav S-400 "Trijumf" namijenjen za borbu protiv svih suvremenih i perspektivnih sredstava zračno-svemirskog oružja. Njegov maksimalni horizontalni domet je oko 400 km (raketa 40N6E), dok po visini djeluje i do 35 km. Pretpostavka je da se u Siriji nalazi cijel raketna pukovnija zenitno-raketnog sustava S-400 "Trijumf", koji se sastoji od najmanje 2 diviziona. U okviru jednog diviziona se najčešće nalaze 2-3 baterije ovog sustava, s ukupno 8-12 transportno-lansirnih jedinica. Dakle, jedan divizion u svom sastavu ima 48 raketa spremnih za momentalno djelovanje. Cijela raketna pukovnija hipotetički može napasti 96 zračnih ciljeva neprijatelja, u operativnom borbenom radijusu do 400 km.

U drugom ešlonu se nalaze raketne krstarice "Moskva" i "Varjag" koje pokrivaju zapadni pravac ka zračnoj bazi "Hmejmim" i koje su opremljene protuzračnim sustavima velikog dometa S-300 "Fort". Ovi brodovi se smjenjuju na borbenom dežurstvu u Sredozemnom moru, a u svom borbenim spremniku imaju 64 rakete maskimalnog horizontalnog dometa do 200 km. Pored njih se u drugom ešalonu obrane nalaze sirijski PZO sustavi srednjeg dometa Buk-M2E, koji su raspoređeni na svim ostalim pravcima oko baze. Ovaj sustav raspolaže raketama 9M317 čiji domet se kreće od 45-50 km po daljini i do 25 km po visini. Buk-M2 ima sposobnost boriti se protiv čitavog spektra zračnih ciljeva, od aviona strateške i taktičke avijacije, pa sve to taktičkih balističkih raketa i zrakoplovnih bombi. Praktično protiv svega što može letjeti brzinama i do 4500 km/h. Jedan divizion Buk-M2 može istovremeno napasti 24 različita zračna cilja. Osim toga, on to sve radi u uvjetima masivne primjene sredstava za PeB (protuelektronsku borbu) što ga čini izuzetno žilavim protivnikom u borbenom poretku PZO.

Treći ešalon pokrivaju sirijski mobilni raketni sustavi S-125 "Pečora-2M", dok se u posljednjem, četvrtom ešalonu, nalaze hibridni topovsko-raketni sustavi Pancir-S1, koji neposredno štite bazu i komponente raketnog sustava velikog dometa S-400, koji se također nalazi u njezinom sastavu. Ne treba zaboraviti ni posade s lakim prijenosnim raketnim sustavima tipa "Igla", a vjerojatno i s najnovijim "Verbama", koje su dodatno posjele koridore koji mogu biti posebno ugroženi od strane neprijatelja.

Pored ove vrlo guste i ešalonirane protuzračne obrane, koja se sastoji od velikog broja kopnenih i pomorskih platformi, u njezinom sastavu se nalazi i zrakoplovna lovačka grupa s aparatima Su-30SM i Su-35, koja je stacionirana na aerodromu ove baze, i koja vrši njezino 24-satno osiguranje iz zraka. Svi ovi elementi su međusobno uvezani u jedan čvrst i istovremeno prilagodljiv sustav, a reklo bi se da čine "neprobojnu mrežu" za bilo kakav oblik napada koji bi došao iz zračnog prostora.

Radari velikog dometa i minimalno vrijeme reakcije

Na ovakvim objektima se u pravilu nalazi nekoliko dežurnih radarskih stanica različite namjene, koje pažljivo opažaju zračnu situaciju u ovom dijelu svijeta. Ukoliko se nešto sumnjivo prikaže na njihovim radarskim zaslonima, oni o toj pojavi odmah obavještavaju zapovjedni centar. Odavde se alarmiraju sve vatrene pozicije koje se nalaze u sustavu obrane, koje odmah poduzimaju mjere da po izvršnoj naredbi izvedu djelovanje po zračnom objektu ili skupini zračnih objekata, ovisno o njihovoj poziciji, kao i vrsti cilja. Ovdje je izuzetno važno vrijeme reakcije na neprijateljski napad, od trenutka otkrivanja neprijateljskih ciljeva, pa do trenutka djelovanja radi njihovog presretanja i obaranja. Postoje procjene da je ovaj ešalonirani sustav protuzračne obrane spreman za svega nekoliko minuta prijeći iz redovnog stanja u režim pune borbene spremnosti.

Treba napomenuti da čak i najsavršenija protuzračna obrana ne može uništiti sve ciljeve u zračnom prostoru, posebno kada je taj napad po broju primijenjenih napadnih sredstava masivan, i kojeg karakterizira visok intenzitet. U konkretnom slučaju, osnovni zadatak PZO je odvraćanje neprijatelja od eventualnog napada na zračnu bazu "Hmejmim" i njezina odsudna obrana ukoliko ipak do takvog napada dođe. Također, nije svejedno hoće li napad biti izveden sa zrakoplovima ili s krstarećim raketama. Često je dovoljno oboriti nekoliko protivničkih aviona u prvoj fazi napada, što će natjerati neprijatelja da se povuče i obustavi svoja daljnja napadna djelovanja. Kada su u pitanju krstareće rakete, onda neprijatelj nema toliki rizik od velikih gubitaka skupih borbenih aparata i samih pilota. U tom slučaju PZO mora neutralizirati svaku krstareću raketu koja ide ka svom cilju.

Uskoro nam stiže i "Prometej"

Na kraju, treba napomenuti da nije daleko dan kada će u ovaj vid Oružanih snaga ući potpuno novi tip oružja, koje će se pored svega ostalog odlikovati i naglašenim proturaketnim borbenim sposobnostima. Riječ je o perspektivnom protuzračnom i proturaketnom sustavu S-500 "Prometej". Šira stručna publika smatra da će S-500 "Prometej" biti namijenjen suprotstavljanjui gotovo svim letećim objektima, i to u cjelokupnom dijapazonu, od interkontinentalnih balističkih raketa, čije bojeve glave dolaze iz svemira, pa sve do avio-bombi. Takve mogućnosti će mu osigurati poseban set raketa koje se razvijaju za ovaj sustav. Jedna od njih nosi oznaku 40N6M, čiji horizontalni domet dostiže čitavih 600 km. Radi se o remek-dijelu ruskih konstruktora, o jednoj izuzetno potentnoj raketi, koja za 3 puta premašuje maksimalni horizontalni domet američkog PRO sustava THAAD. Pored gore spomenute rakete, za S-500 su predviđena još 2 tipa raketa, 77N6-N i 77N6-N1, koje je razvila tvrtke "Fakel", a koje spadaju u kategoriju antibalističkih raketa koje su po svojim karakteristikama bliske raketi 53T6 "Gazela", a koja se nalazi u sastavu klasičnog sustava PRO A-135 "Amur". Ove rakete razvijaju izuzetno veliku brzinu prilikom svog leta i spadaju u najbrže rakete takvog tipa na svijetu. Za razliku od američkog analoga THAAD, čija raketa leti brzinom od 1000 m/s, rakete ispaljene iz ruskog S-500 "Prometej" dostizat će brzine od čitavih 3600 m/s! Zahvaljujući ovoj brzini, ruske rakete će moći obarati minijaturne balističke ciljeve čija brzina doseže 7000 m/s, što je za američke sustave PRO nezamislivo. Novi tipovi radara s aktivnom faznom radarskom rešetkom, koji će biti dio ovog sustava, omogućit će otkrivanje balističkih raketa na daljinama do 2000 km (a one s minimalnim radarskim odrazom EPR 0,1 m2 na daljinama do 1200 km) .Također, za ovaj sustav će biti razvijen i napredni "hardver" koji će u pojedinim segmentima zasigurno imati i elemente umjetne inteligencije. Ovo će "Prometeju" omogućiti da istovremeno gađa i do 10 balističkih raketa u radijusu od 500 kilometara. Prvi operacijski divizion ovog sustava se u ruskoj vojsci očekuje već od 2020. godine.

Pročitajte i: Sirijci u borbi protiv terorizma napravili hibrid "Šilke" i "Kaćuše"?

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više