Usporedba neusporedivog: Nova igračka Elona Muska i pravi ruski bacači vatre

Tvrtka Boring predstavila je krajem siječnja nove bacače plamena kao "pušku od koje može živnuti svako društvance".

Vojni stručnjaci ne tretiraju ovu Muskovu tvorevinu kao oružje, jer je namijenjena civilima kao igračka "koja može zabaviti društvo dok se pravi roštilj".

"Drugi amandman i ostali američki zakoni omogućavaju građanima SAD-a u većini država da posjeduju i primjenjuju vatreno oružje u samoobrani. U mnogim američkim državama čak je dozvoljeno imati i bacače plamena. Postoje mnogobrojni amandmani koji omogućuju da se ovo nekada opako oružje sada koristi kao igračka", rekao je za portal Russia Beyond Viktor Litovkin, vojni analitičar agencije TASS.

Po njegovim riječima, ovaj komercijalni proizvod vizualno podsjeća na oružje iz video-igara i knjiga posvećenih povijesti 20. stoljeća.

"Bacači plamena su s vremenom prerasli u sustave za lansiranje raketa s punjenjem koje spaljuje teritorij prilikom eksplozije", istaknuo je stručnjak.

Razlika između ruskog i Muskovog bacača plamena

Ručni bacači plamena su se razvili u ogromne sustave na gusjenicama koji mogu izazvati pravu ognjenu oluju kilometrima uokolo.

Ruska vojska je napravila teški višecijevni bacač raketa TOS-1 "Buratino". Vozilo je napravljeno na bazi tenka T-72. Umjesto topa ima 30 cijevi (kalibra 220 mm). Iz njih se može otvarati uraganska vatra koja plamenom i šrapnelima doslovno razbija utvrđene položaje i ljudstvo.

Pravi pakao nastaje kada termobarično punjenje u svakom projektilu stvori u zraku "oblak smjese" koja eksplodira i time stvara temperaturu od oko 3000 stupnjeva Celzija. U tom plamenu se istroši sav kisik i dolazi do naglog pada tlaka zraka.

Lako se može zamisliti što se događa s onima koji se nađu u tom oblaku. U radijusu od nekoliko kilometara sve se uništava - zgrade i tehnika, i pogotovo živa sila.

Današnje Muskove igračke se mogu usporediti s prvim bacačem plamena koji je napravljen početkom 20. stoljeća.

Rođenje paklenog ognja

Muskov proizvod nalikuje na najmanji bacač plamena koji je stvoren početkom 1900. godine.

To je bio mali čelični kontejner koji se mogao staviti na leđa svakom vojniku. Sadržavao je 30 litara lako zapaljive tekućine i automatski upaljač koji je komprimirani plin i tekućinu pretvarao u plamen. Kasnije će se, nakon mnogih modifikacija, ovo oružje pojaviti u arsenalu ruske vojske, a također i njemačke i drugih europskih vojski.

Taj mali bacač plamena je 1909. godine njemački inženjer Richard Fiedler predstavio ruskom caru Nikolaju II. On je osmislio i bacače drugih dimenzija: "srednji" i "veliki". Oni su projektirani na isti način, samo što su bili mnogo veći.

"Srednji" su mogla nositi četvorica vojnika. Prazan je bio težak oko 60 kg, a s tekućinom - preko 200 kg. Bio je planiran za primjenu protiv manjih utvrdi na bojnom polju.

Njegov "veliki brat" je bio težak preko jedne tone (oko 1200 kg kada je napunjen tekućinom i plinom) i mogao je izazvati pravi pakao kad bi počeo rigati vatru.

Generali su, međutim, smatrali da veliki bacači plamena nisu učinkoviti u borbi jer su bili suviše glomazni. Tako se odustalo od ovih projekata, ali najmanji model je doživio niz modifikacija, da bi u Prvom svjetskom ratu već postao oružje koje utjeruje neprijateljima strah u kosti i primorava ih na bijeg s bojnog polja.