Kako primjećuje ruski internetski medij RG, ova sredstva protuaketne obrane su u velikoj mjeri različita. Kako po svojoj osnovnoj namjeni, tako i po tehničko-taktičkim mogućnostima. Ako je ruskom "Trijumfu" glavni zadatak borba protiv neprijateljske avijacije, krstarećih raketa i bespilotnih letjelica, onda je THAAD prije svega napravljen kako bi pokrivao zračni prostor od napada balističkim raketama malog i srednjeg dometa.
Po priloženim informacijama američki sustav PRO može presresti cilj na visini od 150-200 km, dok je ruski sustav tu ograničen na visinu od 30 km. Međutim, u praksi ova značajna razlika kada je u pitanju vertikalni domet ne igra neku ulogu. Bivši zamjenik načelnika ruskih Vojno-zrakoplovnih snaga kada je u pitanju sektor PZO, general-pukovnik Ajteč Bižev, sve ovo dodatno pojašnjava. "U zoni izvođenja aktivnih borbenih operacija proturaketna obrana će se suočiti s najvećim brojem ciljeva koji se nalaze u tzv. silaznim putanjama, gdje visina ne prelazi 30 km. Mete koje se nalaze u svemiru su potpuno nebitne".
Prema američkim autorima, osnovna prednost "Trijumfa" u odnosu na THAAD je horizontalni domet njegove rakete. Tako raketa 40N6E može presresti neprijateljski cilj na daljini i do 400 km, dok je to kod američkog sustava ograničeno na 200 km. Pored toga, lansirna jedinica "Trijumfa" može ispaliti rakete u radijusu od 360 stupnjeva, dok je to kod THAAD ograničeno na 90 stupnjeva po horizontali, i 60 stupnjeva po vertikali. Istina, radarsko-promatračka stanica koja se nalazi u sastavu THAAD može otkriti cilj na daljini i do 1000 km, dok ruski radar koji se nalazi u sastavu S-400 "Trijumf" otkriva zračne ciljeve na daljini od oko 600 km.
Ova dva sustava se razlikuju i po principu/načinu uništenja cilja. Raketa koja je lansirana iz ruskog sustava pogađa cilj izravno ili eksplodira u njegovoj neposrednoj brzini, gdje kombinacijom udarnog vala koji je posljedica aktivacije bojeve glave i velikog broja šrapnela naprosto trga metu. Što se tiče američkog sustava THAAD, raketa za ovaj sustav praktički nema bojevu glavu i presreće cilj izravnim pogotkom, gdje ga uništava djelovanjem kinetičke energije koja se generira prilikom sudara s metom.
Velika razlika između ova dva sustava se ogleda i u cijeni proizvoda. Američki THAAD je papreno skupa igračka. Naime, samo jedna baterija ovog sustava, koja se sastoji od šest lansirnih jedinica, u kojoj se nalazi ukupno 48 raketa-presretača, košta vrtoglavih 2,3 milijardi dolara. Na ovu cijenu treba dodati i 574 milijuna dolara koliko košta i radar AN/Tpy-2 bez kojeg ova skalamerija ne može funkcionirati. S druge strane, cijeli jedan divizion ruskog PZO kompleksa S-400 "Trijumf", koji se sastoji od 8-10 lansirnih jedinica s ukupno 32-40 raketa u lanserima, košta 500 milijuna dolara.
Postoji još jedna ozbiljna "kvaka" kada je u pitanju upotreba američkog sustava, na koju Saudijci itekako moraju obratiti pozornost. S ovim sustavom se može djelovati samo protiv ograničenog broja ciljeva. Naime, američki konstruktori su tako programirali ovaj sustav da on ne može napasti zrakoplovno oružje američkog podrijetla. Jednostavno sustav raspolaže velikim brojem blokada koje mogu biti jako opasne. "Na primjer, F-16 koji se nalazi u sastavu RV Jordana je tako programiran da on ne može djelovati protiv F-16 koji se nalazi u RV Izraela. Jednostavno napadno-navigacijski sustav ovog aviona ne dozvoljava da se ispali raketa na zahvaćenog izraelskog lovca, koji danas-sutra vrlo lako može biti protivnički zrakoplov. Tako nešto je primijenjeno i na sustavu THAAD. Kada je u pitanju S-400 "Trijumf", takve blokade ne postoje. On uništava svaki leteći objekt koji se nađe na radaru operatera, i koji samo treba pritisnuti aktivator", ističe vojni analitičar Mihail Hodanerok.
U slučaju da Saudijska Arabija odluči svoje jedinice PZO/PRO opremiti američkim i ruskim raketnim sustavima (ova zemlja ima financijske mogućnosti i za takve mega-projekte), ponovo bi došlo do ozbiljnog problema. Na koji način uvezati ova dva potpuno različita sustava i učiniti ih učinkovitim.
"Ovim sustavima je nemoguće upravljati iz jednog zapovjednog centra. Matematika koja je primijenjena da bi ovi sustavi tako učinkovito funkcionirali, njihova logika, kompleksni algoritmi, potpuno su različiti. Međutim, njihova odvojena zasebna upotreba bila bi već nešto sasvim drugo. Takvo rješenje je itekako prihvatljivo. Oni mogu biti postavljeni na različitim mjestima, sudjelovati u obrani cijele jedne zone ili u zaštiti individualnih objekata od velike važnosti, gdje bi svaki sustav ponaosob imao svoje sektore pokrivanja, kao i daljinu i visinu djelovanja prilikom otkrivanja cilja. U ovakvom bi se slučaju ova dva sustava mogla izvrsno nadopunjavati", zaključuje ruski analitičar.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
