Zavirite u tajanstvenu rusku tvornicu sustava protuzračne obrane

Dmitrij Jermakov
Ruski sustav protuzračne obrane Tor trenutno štiti interese 25 zemalja. Russia Beyond je posjetila grad Iževsk - mjesto u kojem lojalni radnici prave ovo oružje.

Srijeda, podne: Parkiralište je puno, a snijeg se pretvorio u prljavu crnu bljuzgu. Desetak metara dalje nalazi se ulaz, ali tamo nitko ne ide. Zidovi su iznutra ljubičaste i tirkizne boje, strop je nizak, a unutra je toliko tiho da možete čuti stare fluorescentne svjetiljke kako zuje na stropu. Povremeno se kraj dva bankomata pojavljuju ljudi u kombinezonima. Između mene i njih je kontrolna kućica i uski prolaz s okretnim vratima.

Nedavno je Elektromehaničko postrojenje Kupol u Iževsku (1200 km istočno od Moskve) u ponudu uvelo "PR obilaske" - novinari na njima mogu obići "tajne" radionice, pa je tako s njih djelomično otkriven "veo tajne". Ipak, industrijski turizam trenutno prolazi kroz fazu prevladavanja sovjetske tradicije skrivanja svega što se skriti može. Čak i kada za time nema potrebe.

Tvornica Kupol.

Sergej - mršavi muškarac tamne kose u trapericama i elegantnim cipelama - kaže da dosad niti jedan strani novinar nije bio u posjetu tvornici, koju on naziva "postrojenje s ograničenim pristupom". On je zaposlenik sigurnosne službe i odmah se, čim se ulaz napuni ruskim novinarima, poziva na svoj čin: "Što ovdje radi Ruska unija biatlonaca? A Sovjetski sport? Kakve veze ovo ima sa sportom, drugovi? Vi ne možete ući", kaže Sergej, sliježući ramenima.

Dvije mlade djevojke ostaju s druge strane kontrolnog punkta. Drugi, brzo zaboravljajući na djevojke, prolaze kroz dvorište i kroz teška željezna vrata.

Mantra kontrolora prometa

Unutra se osjeti teški, specifični miris metala - kao da ste pomirisali šaku kovanica. Iza nekakvih željeznih stalaka se nalaze dva stola, no za njima nema puno radnika. Svi su raspršeni po ogromnom hangaru veličine dva nogometna igrališta. Iza debelog stakla se nalaze alatni strojevi na kojima se nekakva otopina lijeva na metalne komponente.

"Ovo je područje obrade metala, no ovdje nećemo ništa fotografirati", kaže nam Sergej.

Ispred nas su još jedna vrata, zatim još jedna, i još jedna. I onda ih napokon vidimo - "senzacije" zrakoplovnog salona MAKS-2017 - sustave protuzračne obrane Tor-M2, izloženih mehaničkih crijeva, poredane u dva reda. Iz njih vire žice, metalne ploče, vijci, šarafi. Radnici, baš poput kirurga, nešto otvaraju, zatim nešto vade, nešto zatežu i nešto zatim nešto vraćaju unutra. Rade to odmjereno, sporo, gotovo meditativno.

"Sada će dovesti Šefa da ga upoznate", zalaje Sergej.

Šef se ubrzo pojavljuje. To je stasit i nizak muškarac kojem osmijeh ne silazi s lica. Više nalikuje na dobrodušnog vrtlara kojeg ćete pitati za smjer, nego na inženjera vojnih sustava.

"Torovi su oduvijek ovdje [u radionici] i ja sam proveo čitav svoj život s ovim sustavima, svih 35 godina. Mi na unapređivanju Torova radimo od njegovog prvog dizajna. Tu je Ministarstvo obrane, tu su posebni kupci, a radimo i izvoz u inozemstvo. Ovo je 24-satna operacija s dvije smjene, od kojih svaka smjena obavlja različite zadatke", kaže Aleksandar Čirkov, smiješeći se artkičkoj verziji sustava Tor-M2 koji stoji u blizini bez šasije koja mu omogućuju da se kreće.

"Na paradi 9. svibnja na Crvenom trgu je na sebi imao nacrtanog polarnog medvjeda. Evo ljepotana."

Aleksandar Čirkov.

59-godišnji Čirkov govori o sustavu protuzračne obrane kao da se radi o osobi: "Potrebno je dugo vremena da ga upoznate - proveo sam čitav život upoznavajući ga sa svih strana - i s njime mi nikad nije dosadno." Sebe opisuje kao kontrolora prometa - on dolazi u 8 ujutro, dodjeluje zadatke i nadzire fine prilagodbe - provjerava proizvode pomoću instrumenata i zatim "ljepotane" šalje u posebne komore gdje će biti testirani na temperaturama od +50 do -50 stupnjeva Celzija - i na testove trešnje.

"Sustav je dizajniran za ciljeve koji lete nisko pri malim brzinama. One koje je teško otkriti. To su najzahtjevnije mete. One lete iznad zemlje ili šume poput ptica. Zaista se može raditi o ptici, no može se raditi i o neprijatelju."

Ne govori nam koliko takav sustav košta - raketni sustav protuzračne obrane uvijek je predmet cjenkanja kada se radi o izvozu. Varijacije mogu biti ogromne. Čirkov nas uvjerava da on "zaista" ne zna cijenu. 

U radionici se nalazi veliki natpis koji kaže: "Savršena tehnika - pouzdana zaštita." Tijekom svih njegovih godina u tvornici Kupol, situacija je samo jednom krenula po zlu - u devedestima. "Nije bilo narudžbi, no preživjeli smo", kaže Čirkov kratko.

Zaštitar Sergej prolazi kraj nas, ogledavajući se i tražeći novinare koji lutaju među Torovima.

"Odao sam im sve tajne", kaže mu Čirkov u šali.

"Baš sve?", smije se Sergej, no pomalo nervozno. No to je zadnje što bi ga trebalo brinuti. Čirkov svoje riječi odmjerava poput kakvog vojnog službenika i uvijek pravi pauzu prije no što da odgovor. Primjerice, ako ga pitate o špijunima i fobiji od špijuna, čut ćete sljedeći odgovor: "Špijuna nije bilo. Je li mi itko takav ikad prišao? Nije. Jesu li kolege ikad rekli nešto što nisu trebali? Ne, nisu."

Ili:

"Postoje li stvari o kojima ne možete razgovarati čak niti s najbližim i najdražim ljudima?"

"Da, postoje."

"I što radite po tom pitanju?"

"Ništa, ne razgovaram o njima. Kad se proveli čitav svoj život...", započne, no odmah se zaustavi. "Ali zašto bih razgovarao o njima?"

Čirkov ima pravilo: "Ne govori više nego što je potrebno, to je sve." To je jednostavno njegova mantra.

"Dobra djela bi trebala imati šake"

Čirkov je u Kupol došao čim je diplomirao na tehničkom sveučilištu - ovdje je "dodijeljen". To je u sovjetsko vrijeme značilo da ste radili tamo gdje su vas poslali, bez dodatnih pitanja. U katalogu industrijskih postrojenja u samom Iževsku postoji njih 20 - tvornica cijevi, metalurško postrojenje, ljevaonica, tvornica keramike, tvornica plastike...

"Nakon što ste diplomirali ste mogli otići jedino u industrijsko postrojenje. Ta su postrojenja dio povijesti Iževska. Udmutrija je udaljena regija pa je stoga idealno mjesto - ovdje nikada nije bilo ničega drugoga. Grad nije velik i mora da je u posljednjih 30 godina ostao isti - s oko 650 tisuća stanovnika. Moja je obitelj ovdje živjela od Revolucije i svi su radili u industrijskim postrojenjima, uključujući mene i moju djecu."

"Znači li to da u svih ovih 35 godina nikada niste poželjeli promijeniti posao?"

Čirkov potvrđuje. Štoviše, plaća je ovdje bolja. No Iževsk mu ne dopušta da igdje ode. Ovdje ima djecu i unuke, ovdje mu je stan... Ovdje je "rođen i odrastao". I on zapravo zaista voli svoj posao.

"Imam samo jedan san. Putovati. Nakon što odem u mirovinu još pet godina neću moći putovati niti u jednu kapitalističku zemlju. Za mene je cijela Europa zatvorena. A ja volim putovati. Kad sam bio kraj Crvenog mora, vidio sam prekrasne stvari. Super! Na YouTubeu sam kasnio objavio snimku na kojoj sam pomilovao murinu."

Njegove oči zablistaju uz dječački osmijeh. Napravi gestu rukom kako bi mi pokazao koliko je murina bila velika. Sergej konačno uspijeva okupiti sve u jednu grupu.

Još jednom prolazimo kroz Radionicu br. 133 u kojoj se obrađuje metal. Sada, sat vremena kasnije, iz nekog razloga smijemo fotografirati.

"Žalite li zbog nečega?, pitam Čirkova koji zamišljeno gleda kroz mene.

On mi odgovara - ovaj put bez pauze.

"Da" - to je sve što kaže. Kasnije će, nakon što isključim snimač, dodati da u životu postoje stvari koje su važnije od onoga za čime žalimo na osobnoj razini. Postoje imperativi kao što su "dobra djela trebaju imati šake" - ruska izreka koja govori da riječi moraju biti poduprte snagom - i da je on osoba o kojoj na neki način sve ovisi. 

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće