Velika analiza - Sirija: Rusi pobijedili Amerikance u "bitci za mostobrane"

YouTube
Građanski rat u Siriji je u velikoj mjeri reducirao inženjerijske sposobnosti sirijske vojske, kako u tehničkom, tako i ljudskom aspektu. Za daljnji zamah oslobodilačke ofenzive na istoku ove zemlje sirijska vojska se našla u problemu.

Kako i na koji način prijeći rijeku Eufrat i doprijeti do važnih naftno-plinskih polja koja se nalaze na njezinoj istočnoj obali. Jednostavno, bilo je neophodno da se kompletan pontonski park za forsiranje vodenih površina prebaci izravno iz Rusije jer nije bio vremena za preinaku postojećih sustava. Zahvaljujući nevjerojatnoj mobilnosti ruske specijalne inžinjerijske grupe, forsiranje rijeke Eufrat kod grada Dier ez-Zura trajalo je svega tri dana, uključujući tu i vrijeme koje je utrošeno za transportiranje inženjerijske tehnike s udaljenosti od nekoliko tisuća kilomeetara.

Pontonski most je dozvolio sirijskoj vojsci da nastavi sa svojom uspješnom ofenzivom, potpuno iznenadivši formacije tzv. Islamske Države s druge strane rijeke koje nisu imale vremena formirati obrambenu liniju. Vrijedno je napomenuti da su se tijekom rata u Siriji i Iraku suprotstavljene strane više puta suočavale s potrebom za forsiranje rijeka i vodenih akumulacija, ali je uslijed nedostatka adekvatne tehnike i obučenog ljudstva svaka ovakva prepreka stvarala ozbiljne probleme za ofenzivu i često dovodila do potpunog prekida do tada uspješne napadne operacije.

Pentagon otpisao pontonirske jedinice i otjerao ih u povijest

U posljednje se vrijeme inženjerijska vojska vodećih zemalja svijeta, prije svega NATO-a, razvija samo u jednom smjeru: Kako se i na koji način boriti protiv klasičnih i improviziranih minsko-eksplozivnih sredstava (MTS)?

Tijekom 2008. godine zapadni vojni stručnjaci i časnici su došli do zaključka da oružani konflikti u suvremenom svijetu nemaju neke velike potrebe za tehničkim sredstvima koja služe za prelazak vodenih prepreka. Međutim, ova teza je demantirana tijekom kopnenih operacija u Iraku i Siriji koje su organizirane pod patronatom SAD-a.

Do početka 90-ih godina i SSSR i NATO su veliku pozornost posvećivali izgradnji tehnički vrlo snažne i uvježbane inženjerijske komponente svojih oružanih snaga. Ove snage su trebale osigurati neometano kretanje glavnih napadnih snaga tijekom izvođenja kompleksnih borbenih operacija. U njihovom arsenalu se nisu nalazila samo sredstva za miniranje i razminiranje terena, nego i čitav spektar različitih strojeva za ubrzavanje izgradnje fortifikacija i vatrenih pozicija, zatim "krčenje" alternativnih komunikacija radi povezivanja fronti u jedinstvenu cjelinu i sl. U okviru ovih snaga, posebno mjesto su imale jedinice za forsiranje vodenih prepreka.

Zemlje koje su se nalazile unutar NATO-a i Varšavskog ugovora pripremale su svoje oružane snage za odlučujući kopneni sudar na teritoriju današnje Njemačke, koji je ispresijecan rijekama, jezerima i umjetnim akumulacijama. Ovakav teren je bio inspiracija i za razvoj čitave obitelji borbenih oklopnih sredstava i drugih sredstava naoružanja koja su trebala maksimalno biti prilagođena učinkovitoj uporabi na ovoj i ovakvoj fronti. Tako su npr. sovjetski SRL i BTR na taj način konstruirani, kako bi mogli samostalno i u najkraćem mogućem vremenu savladavati  vodene prepreke (amfibijske karakteristike). Jedinice koje su specijalizirane za izgradnju improviziranih pontonskih mostova su bile jedan od glavnih kopnenih ciljeva bombardera NATO-a. U glavnom stožeru snaga NATO-a u Europi razrađivani su operativno-strategijski planovi koji su podrazumijevali "rat za mostove". Ovo je uključivalo masivno uništavanje svih prijelaza ispred nastupajućih oklopno-mehaniziranih snaga Varšavskog pakta, i njihovog maksimalnog usporavanja, a sve u cilju dobivanja neophodnog vremena za organizaciju obrane po dubini, uz snažnu potporu zrakoplovnih i artiljerijskih potencijala.

Nanijeti koncentriran udar po inženjerijski efektivima protivnika je bio jedan od ključnih elemenata ovog plana.

U prvoj etapi za borbu protiv sovjetskih pontonirskih jedinica bile bi upotrijebljene specijalne protutransportne mine. Njima bi intenzivnu potporu pružilo ratno zrakoplovstvo, kao i topničko-raketne postrojbe. Sve komunikacije koje izvode od vodotokova dalje na zapad bile bi masovno minirane i potpuno onesposobljene. Eventualni mostobrani trebali su se uništiti po svaku cijenu, pa i upotrebom taktičkog nuklearnog oružja.

Međutim, ova strategija je napuštena po završetku Hladnog rata. Tehnika koja je namijenjena ovoj uporabi je u velikoj mjeri rashodovana i pretopljena u obično željezo. Razvoj novih sredstava za inženjerijske jedinice je u potpunosti otišao u "slijepu ulicu". Organizacijska shema ovih jedinica je išla tim pravcem da su one iz godine u godinu smanjivane, pa čak i raspuštane. Tijekom vojne operacije u Iraku, Pentagon je otkazao nabavu kompleta koji su uključivali elemente za stvaranje pontonskih mostova, bez obzira što je generalni plan bitke uključivao i forsiranje nekoliko velikih rijeka. Cjelokupna strategija se isključivo oslanjala na snažnu zračno-svemirsku komponentu uz masovnu upotrebu specijalnih snaga koje su trebale spriječiti rušenje važnih mostova. Međutim, za razliku od Amerikanaca, Britanci su u sastavu svojih napadnih skupina ipak imali jedinice opremljene težom pontonirskom tehnikom koja je mogla forsirati svaku vodenu prepreku. I nisu se prevarili. Ovi sastavi su bili prilično aktivni prilikom Bitke za Basru, kada je na nekoliko mjesta bilo potrebno prijeći rijeku i napraviti mostobrane s njezine druge strane. Međutim, po okončanju aktivne faze borbenih djelovanja dolazi do reorganizacije unutar britanskog kontigenta, u kojoj su praktički raspuštene inženjerijske jedinice.

Unatoč kasnijim analizama američkih vojnih stručnjaka koji su ukazivali na neophodnost posjedovanja ovakvih sastava unutar strategijskih napadnih grupa, Pentagon je tvrdoglavo ostao dosljedan sebi tvrdnjama da su pontonirske jedinice relikt Hladnog rata, te da su u modernom sukobu one jednostavno nadjačane i da samo usporavaju mobilnost kopnenih snaga. Daljnji razvoj inženjerijske komponente se isključivo trebao fokusirati za borbu protiv minsko-eksplozivnih ubojnih sredstava.

Ruska doktrina kopnenog rata se u velikoj mjeri oslanja na inženjerijske sastave

Za razliku od SAD-a i zemalja NATO-a, ruska vojska je ove sastave smatrale vrlo važnim segmentom borbenih djelovanja te ih je nastavila i dalje razvijati unatoč velikim ekonomskih poteškoćama. Iskustva iz ratova u Čečeniji su potvrdila veliku važnost ovog roda vojske. Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća sovjetski vojno-industrijski kompleks je razvio nekoliko projekata koji su trebali značajno unaprijediti sposobnosti inženjerijsko-pontonirskih snaga. Međutim, eskalacija krize u tadašnjem SSSR-u i nedostatak novca usporili su nabavu nove tehnike.

Nasilno aktivirana ratna žarišta na razvalinama bivšeg SSSR-a povoljno su djelovala na održavanje i razvoj borbenih iskustava inženjerijskih jedinica. One su često upotrebljavane tijekom konflikta na Kavkazu, kako u klasičnim borbenim djelovanjima, tako i trenucima kada je trebalo forsirati često vrlo nepristupačne obale lokalnih planinskih rijeka. Nagomilana borbena iskustva su s početkom novog milenija incirala formiranje osnovne metodološke baze koja je kasnije bila temelj za razvoj novih taktičkih metoda u uporabi ovih sastava.

Veliki tehnološki skok u razvoju modernih pontonirskih snaga ruske vojske je bila nabavka pontonirskog parka PP-2005M. U njegovom sastavu se nalazi preko 40 različitih vozila. On se ne sastoji samo od elemenata za stvranje pontonskog mosta, već se mogu napraviti i specijalni trajekti za prijevoz teške borbene tehnike. Iz standardnog kompleta koje nudi ovaj kompleks, za vrlo kratko vrijeme (manje od jednog sata) se može napraviti pontonski most koji može savladati vodenu preperku širine 250 metara. Po svojim ukupnim karakteristika i jedinstvenim tehničkim rješenjima PP-2005M spada u najbolje inžinjerijske komplete za forsiranje vodenih površina na svijetu. Nedavno je ovaj kompleks upotrijebljen za uspješno premošćivanje rijeke Eufrat. Sve je ovo uvjetovalo da za ovim kompleksom vlada veliko zanimanje u svijetu, posebno kada je u pitanju njegova nabava.

Sovjetska pontonirska tehnika spašava Amerikance u bitci za Mosul

U prosincu prošle godine, za vrijeme velike vojne operacije u Mosulu, žilava obrana sastavljena od fanatiziranih boraca Islamske Države učinkovito je iskoristila prirodnu prepreku u vidu rijeke Tigris koja protječe kroz gusto naseljeni centar ovog grada, dijeleći ga na istočni i zapadni dio. Oni su porušili praktički sve prijelaze preko ove rijeke, ostavivši svega nekoliko mjesta za prijelaz na koje su fokusirali sve svoje raspoložive snage. Plan koalicijskih snaga je bio da se na nekoliko pravaca izvrši prijelaz preko ove rijeke, i naprave mostobrani u zapadnom dijelu grada. Međutim, svi ovi pokušaji su uslijed nedostatka inženjerijske tehnike u potpunosti neutralizirani, a vojna operacija u Mosulu je prijetila da se pretvori u pozicijski iscrpljujući rat s ogromnim brojem borbenih i civilnih žrtava.

Koalicijske snage su se potom preorijentirale na žestoke avio-udare po terorističkim ciljevima u zahvatu rijeke Tigris, koji se nalaze s njezine zapadne strane, što je u određenoj mjeri narušilo njihov sustav obrane. Međutim, unatoč tome je velika količina ruševina sastavljena od šuta, cigli i betona usporila i eventualno napredovanje motoriziranih dijelova napadnih snaga, tako da je uspjeh bio minimalan. Bez alternativnih prijelaza se nije mogao ostvariti odlučujući prodor u zapadni dio grada, tako da su Amerikanci bili prisiljeni teškom mukom ipak primijeniti sovjetska vojna iskustva.

Još iz vremena Iračko-iranskog rata, u Bagdadu se nalazila stara sovjetska tehnika za forsiranje vodenih prepreka. Ne čekajući više ni minutu više, američki vojni specijalisti su otišli po ovu tehniku i otklonili njezine nedostatke kupnjom rezervnih elemenata iz depoa bivše čehoslovačke vojske. Teški transporteri NEMTT su odmah dostavili ove elemente u deltu rijeke Tigris odakle su forsirali rijeku. Ova akcija je vrlo negativno djelovala na formacije Islamske Države koje se nisu nadale da će im se koalicijske snage neopaženo privući iz potpuno neočekivanog smjera. Istina, zahvaljujući velikoj pokretljivosti svojih snaga, teroristi Islamske Države su pokušali izvesti veliki broj kombiniranih protuudara na ovaj mostobran koristeći auto-bombe kao i komercijalne bespilotne letjelice koje su korištene za napad iz zraka. Ovo je uvelike poremetilo transfer snaga koalicije preko mosta, ali se ni mostobran nikako nije mogao likvidirati. Pojava tenkovskih jedinica i njihovo prebacivanje na drugu obalu definitivno su učvrstili i proširili površinu novostvorenog mostobrana, a terorističkim snagama nije preostalo ništa drugo nego da masovnim zaprečavanja svih komunikacija, uz njihovo obimno miniranje, formiraju novi obrambeni raspored u gusto naseljenim četvrtima zapadnog Mosula.

Umalo bruka i prilikom operacije za oslobođenje Rake

Ista takva situacija se pojavila i nešto kasnije, tijekom operacije za oslobođenje sirijskog grada Rake. Ovdje je strateška vodena prepreka bila delta rijeke Eufrat. Ova operacija se odvijala na prostoru Sirije, tako da američke snage nisu mogle prebaciti pontonsku tehniku koja se nalazila u sastavu iračke vojske, a koja je bila ključna za oslobođenje Mosula. Ovdje su se Amerikanci morali osloniti na udarne desantne odrede sastavljene od pripadnika 3. bataljuna iz sastava 75. "rendžerske" pukovnije. Pod okriljem noći i uz snažnu potporu zrakoplovnih i oklopnih snaga (uglavnom napadni helikopteri i topovi s transportera "Stryker") američki rendžeri su uspjeli prijeći Eufrat i poslije višednevnih žestokih borbi napraviti nekoliko prijelaza i na taj način otvoriti prostor za prodor glavnine kurdske grupe napadnih snaga u sam grad. Međutim, da su kojim slučajem imali u svom sastavu komplet za prelaženje rijeke, ove snage bi lako izmanevrirale neprijatelja i na taj način izbjegle vlastite gubitke i neminovno teško razaranje grada uz katastrofalne civilne žrtve.

Zaključak

Ratovi koji se vode na teritoriju Iraka i Sirije su u potpunosti opovrgnuli proklamiranu tezu američkih teoretičara o neminovnoj smrti pontonirske vojske u suvremenim ratnim djelovanjima. Kao i prije 30 godina, prisustvo ovakvih specijaliziranih sastava je od izuzetnog značaja za punu operativnu sposobnost svake vojske. Nedostatak ove komponente može uzrokovati potpuni zastoj napadnih operacija na terenu koji obiluje vodenim preprekama, koje se kasnije onda moraju savladavati uz izvanredna naprezanja, i uz velike žrtve.

Zahvaljujući velikoj uvježbanosti ljudstva, kao i suvremenoj tehnici kojom raspolaže, ruske inženjerijske snage su uspjele za svega nekoliko dana prebaciti iz Rusije kompletni pontonski park PP-2005M do oboda rijeke Eufrat na krajnjem istoku Sirije, i uspješno je premostiti. Teroristi Islamske Države su i na ovom pravcu, uz dodatna ojačanja koja su im pristizala iz doline rijeke Eufrat (provincija Anbar, Irak), pokušale izvršiti veliku kontraofenzivu u cilju rušenja ovog prijelaza, uz korištenje svih raspoloživih sredstava. Međutim, brzina kojom je savladana ove rijeka, kao i agilnost sirijskih oklopno-mehaniziranih jedinica koje su odmah potom prešle na njezinu istočnu stranu, potpuno su razbili njihove snove. Džihadistički napad je slomljen, a njihova obrana je u velikoj mjeri uništena prodorom tenkovskih snaga sirijske vojske.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće