Rađanje „željezne konjice“

Rusija je u početku prilično zaostajala za vodećim zemljama u ovoj oblasti i bila je prisiljena nadoknađivati ogromno kašnjenje u razvoju tehnologija. Pogledajmo kako se Sovjetski Savez za nekoliko godina izjednačio s vodećim „tenkovskim“ silama.

Pet novih „oklopnika“ na Paradi pobjede RBTH je izabrao pet noviteta ruskog naoružanja, koji će u doglednoj budućnosti ući u arsenal kopnene vojske.

Carska vojska je za tenkove znala samo iz priča. Prije revolucije Rusija nije imala vlastitu proizvodnju tenkova. Imala je samo određene projekte i pojedine modele vojne tehnike. Ruski inženjeri su 1914-1915. predložili nekoliko nacrta. Tenkovi Porohovščikova i Lebedenka su se upadljivo razlikovali jedan od drugog, ali se ispostavilo da su i jedan i drugi podjednako beskorisni u borbenim akcijama. Prvi je zapravo predstavljao blindirano terensko vozilo veličine zaprežnih kola, dok je drugi bio ogromnih razmjera, težak oko 60 tona, s ogromnim prednjim točkom, zbog čega je ličio na staromodni bicikl. Lebedenkov tenk je najveće borbeno vozilo svih vremena. Ušao je u povijest kao Car-tenk.

Izgubivši nadu da će napraviti domaći tenk, carska vlast je pribjegla provjerenoj metodi – odlučila je naručiti vojnu tehniku iz inozemstva. Francuska vojna industrija je planirala da za rusku vojsku napravi tri stotine tenkova modela Renault. Međutim, revolucija 1917. osujetila je te planove. Francuski tenkovi su se zaista pojavili u Rusiji, ali ne kao uvozna roba. Njima je, naime, Antanta naoružala Denikinove i Vrangeljeve jedinice Bijele armije. Donacija sa Zapada ipak nije pomogla bijelogardejcima. Nakon sloma Denikinove vojske Renault je dospio u ruke Crvene armije. Nesvakidašnje vozilo je dotjerano u Moskvu i razmontirano do najsitnijih dijelova. Po tim shemama je napravljen prvi sovjetski tenk, koji se zatim počeo serijski proizvoditi pod nazivom Borac za Slobodu drug Lenjin.

5 legendarnih ruskih tenkova

Tek u drugoj polovini 1920-ih sovjetskom rukovodstvu je konačno postalo jasno da će sljedeći veliki rat u Europi biti zapravo okršaj oklopljenih vozila. Godine 1924. u SSSR-u je osnovan tehnički biro pri Glavnoj upravi vojne industrije. Bio je to centralizirani organ koji se bavio konstruiranjem novih tenkova, njihovim testiranjem i uvođenjem u operativnu upotrebu. Država se ozbiljno posvetila tenkovima, tako da je rad u tom pravcu postao jedan od nacionalnih prioriteta.

Godine 1926. počeo je prvi sovjetski trogodišnji program proizvodnje tenkova. Tada je rijetko tko razmišljao o tome kako se ti „željezni konji“ koriste u uvjetima borbe. Tenk je zamišljan kao sredstvo za podršku pješadije. Upravo za tu funkciju je bio namijenjen novi sovjetski tenk, koji je trebalo isporučiti vojsci 1929. godine. I opet se moralo pribjegavati improvizacijama na temelju dostupnih stranih primjeraka. Tijekom sovjetsko-poljskog rata 1920. godine Buđonijeve konjičke jedinice su došle u posjed talijanskog tenka Fijat 3000, napravljenog na bazi već spomenutog Renaulta.

Grafikon: T-35: Pogled u unutrašnjost sovjetskog teškog tenka. Povećati sliku.

Prvi tenk koji je od početka do kraja proizveden u Sovjetskom Savezu bio je Mali tenk za pratnju (MS-1) ili T-18. On nije izgledao loše za svoje vrijeme. Imao je top kalibra 37 mm i 8 mm debeo oklop kao zaštitu od metaka. Mogao je razviti brzinu od 16 km/h. Tenk T-18 je ušao je u serijsku proizvodnju i brzo je postao glavni model tenkovskog parka Crvene armije. Do 1931. godine proizvedeno je oko tisuću ovih tenkova. Tehnologije su brzo usavršavane, tako da je već 1929. godine donesena odluka da se tenkovske jedinice moderniziraju. Učinjen je pokušaj da se T-18 temeljito preradi, ali je bilo očigledno da su već na njegovom „nasljedniku“, tenku T-20, iscrpljene sve mogućnosti usavršavanja mašina serije Renault.

Više o ruskoj vojsci

Veliki doprinos sovjetskoj proizvodnji tenkova dao je američki inženjer John Christie. Ovaj entuzijast bio je pravi „tenkovski genij“. Radeći po narudžbi američke vlade predložio je nekoliko nacrta tenkova s potpuno novom predstavom o tome kako treba praviti ova vozila, ali u svojoj postojbini je Christie bio nepriznati genij. Što se tiče  njegove suradnje sa sovjetskim proizvođačima tenkova, to je priča koja zaslužuje da joj posvetimo poseban tekst.