Povijest ove predstave otpočela je davno prije premijere. Na prvoj smo si godini dali zadatak: upoznati nepoznatog čovjeka poodmakle dobi i pokušati saznati što više o njemu. Metode: razgovor i promatranje, pažnja i pitanja. Željeli smo preparirati “starost” kao kategoriju ne samo vremena i tijela, već i duše, te razmotriti koje vrijednosti ostaju u čovjeku zauvijek, a koje iščeznu.
Koncert koji gledate danas rezultat je dugotrajnog rada, utrke koja je trajala tri godine i u kojoj su sudjelovali mladi i iskusniji dramaturzi i nastavnici, glumci Umjetničkog kazališta i pedagozi. Nastalo je mnoštvo portreta ljudi naraštaja koji nestaje. Različite sudbine – s ratom i ljubavima, bolestima i radostima, očajanjem i poniznošću. Pokušali smo u sebi samima pronaći i produžiti tu njihovu “beskonačnu mladost”.
Tako smo postupali i s obilježjima prošlosti, onim što je tvorilo sredinu naših “starih”: glazbom, pjesmama, filmovima, plesovima, prvim televizorima. Ponešto iz prošlosti ostalo je i nama, ono što je vječno mlado važno je i danas. A ponešto je nestalo bez traga. Nepoznati su zakoni koji time upravljaju. No, obnavljajući danas usmenu povijest prošlog stoljeća svaki put iznova pokušavamo pažljivo promotriti, osluhnuti i osjetiti.
Pokušali smo zaustaviti vrijeme koje nestaje, vrijeme koje klizi. Vrijeme čiji je ritam sasvim drugačiji – sati su bili dugi, a “stabla visoka”; i sami ljudi, čini se, živjeli su sasvim drugačije. Pogled je ovo današnje generacije na generaciju mama i tata, baka, “kada su oni bili kao mi, takvi kao ja.” Možda i uspijemo sačuvati u sebi ono najvažnije. Pitate zašto? Možda zato da se ne prekine nit vremena?!
Viktor Rižakov
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
