Ratni laseri: Bijeg u stvarnost. Prvi dio.

Glavne zamisli o laseru, koje su razradili Alfred Einstein, Francuzi Charles Fabry i Alfred Perot, Nijemac Rudolf Landenburg i sovjetski znanstvenik Valentin Fabrikant još su prije Drugog svjetskog rata, u pedesetim godinama 20. st., osvojili akademske umove po čitavom svijetu. U svojim istraživanjima najviše su došli znanstvenici iz SSSR-a i SAD-a, koji su mogli ostvariti te ideje. Najveći doprinos otkriću dali su predstavnici znanstvenih zajednica neprijateljskih država – Amerikanac Charles Townes i dva ruska fizičara Nikolaj Basov i Aleksandr Prohorov. Za svoje otrkiće dobili su Nobelovu nagradu 1964.

Samo se može pretpostaviti kako su tad trljali od zadovoljstva ruke vojnici dviju država. No ta ideja da se protivnik gađa zrakama, čije su perspektive vojne primjene bile zaprepaštujuće, u praksi se pokazala kao izuzetno složena...

Laserom u nebo

Od znanstvenika su očekivali napredak i oni su pokušali ne podbaciti. U SSSR-u je grupa na čelu s dobitnikom Nobelove nagrade Basovom predložila da se koristi ''kvantovski optički generator'' u proturaketnoj obrani, koji je usmjerenom zrakom trebao uništavati balističke rakete protivnika. Krize u odnosima sa SAD-om nastajale su jedna za drugom i SSSR-u je bio potreban napredak. Već 1966. započet je program Terra-3. Vodeći znanstveni instituti SSSR-a napravili su uređaj na kopnu koji je u studenom 1973. prošao testiranje. O rezultatima se ništa ne zna, iako se čini da je rukovodstvo Ministarstva obrane bilo zadovoljno. Odlučeno je napraviti kompleks velikog kapaciteta, koji je dobio indeks 5N76. Osnovni problem prilikom konstruiranja tih sistema bio je neprestani nedostatak energije. Za ''napajanje'' lasera bili su potrebni moćni generatori do kojih se jednostavno nije moglo doći. Pokusi na uređaju 5N76 trajali su sve do raspada SSSR-a. No točni podaci ili karakterisitke uređaja, kao i čitav rad na programu Terra-3, ostali su do danas u tajnosti.

1K17 laserski tenk "Sžatije". Izvor: arhiva "Astrophysics"

Istovremeno s projektom Terra-3 bio je pušten program Omega. Ako se u prvom slučaju radilo o laserkom lovu na bojne blokove rakete, onda je drugi program trebao stvoriti uređaj za protuzračnu obranu. Na poligon Sari-Šagan stigao je 1972. prvi uređaj iz sastava Omega te je bio testiran bez bojnog lasera. Na tom uređaji razrađeni su sistemi nišanjenja i već je Omega-2, s moćnijim, ''plinskim'' laserom, pokazala da je u stanju pogađati aerodinamične ciljeve. Ujedno, postali su jasni i nedostaci fizičkog uništavanja ciljeva. Nedostatak kapaciteta generatora, slabe strane uređaja prilikom različitih vremenskih uvjeta, vrijeme koje je potrebno za uništavanje cilja - sve je to otežavalo ratnu primjenu tih uređaja.

Protivnika učiniti slijepim

Znanstvenici su počeli razmišljati i o ''osjetljivosti'' suvremenih točnih sistema nišanjenja. Protivnika se nije moralo uništiti, moglo ga se jednostavno oslijepiti, uništivši optiku tenka ili ''sprživši'' suptilne uređaje vojnog satelita.

Povećati sliku.

Od kraja 70-ih u SSSR-u se započelo raditi na svemirskom bojnom modulu Skit, koji je, između ostalog, trebao imati na svojem trupu lasersko oružje. Ono je trebalo izbaciti iz stroja elektroniku neprijateljskih satelita. 1987. odlučili su maketu uređaja testirati zajedno s novom raketom Energija. Zbog tehničkih smetnji nije mogao izaći u zadanu orbitu, na Zemlji su dobili samo dio korisnih informacija, koje su mislili dobiti. Tako Skit na kraju nikad nije bio konstruiran.

Laser nije nikad stigao do svemira, no ipak mu je bilo suđeno da se podigne u zračni prostor. Od sredine 1970-ih SSSR je, istovremeno s istim takvim programom u SAD-u (Boeing NKC-135ALL), vršio testiranja vlastitog zračnog bojnog laserskog kompleksa, koji je kasnije nazvan A-60. Vojno-transportni zrakoplov Il-76MD nosio je laserski top. Tako su u sklopu programa ''Sokol-ešalon'' postojeći uređaji primijenjeni u zraku. Kao što se može vidjeti na fotografiji, zrakoplov je imao čudnovatu formu. Usprkos uvriježenom mišljenju laser se ne nalazi na nosu, u njemu se, pretpostavlja se, nalazi radiolokacijski sistem dalekog pronalaženja i nišanjenja, sam top čiji rad osiguravaju dva turbogeneratora, koji se nalaze na bokovima trupa, sakrivena u njedrima zrakoplova s pokretljivim kapcima u gornjem dijelu trupa.

Ruski znanstvenici planiraju ubrzati laserom svemirske brodove

Testiranje kompleksa počelo je u 1984. Ipak, sad je već poznato da se platforma nije samo koristila za ''eksperimente širenja lasera u atmosferi'', kako se to službeno tvrdilo. ''Pucalo'' se po stratosfernim cepelinima, balističkim raketama, niskoorbitalnim satelitima, koji se nalaze na visini od 30 do 110 km.

Napravljena su samo dva primjerka A-60, jedan od njih izgorio je 1989. u samoj zračnoj luci. Drugi, modernizirana verzija letećeg laboratorija koja je nazvana 1A2, poletjela je 1991., kad su dani SSSR-a bili već odbrojani. A-60, kao jedini preostali primjerak, stajao je u skladištu deset godina, čekajući svoje vrijeme. U 2002. Amerikanci su počeli testirati laser na Boeingu YAL-1 i u Rusiji, koja je tih godina pomalo ojačala, odlučili su se prisjetiti nekadašnjih laserskih eksperimenata. U 2005. donesena je odluka da se obnovi radovi na A-60. Program ''Sokol-Ešelon'' i dalje traje, iako su njezini rezultati i danas obavijeni velom tajne. A. V. Guljaev, voditelj Odjela za oružje Ministarstva obrane Rusije, izjavio je 20110. da je ''obnovljen zračni laserski kompleks''.

Pisalo se da će tijekom modernizacije A-60 napraviti optički uređaj s moćnijim laserom. Kako izvještava televizijski kanal Ministarstva obrane Zvezda, ''prema određenim procjenama, bojno lasersko oružje moglo bi se pojaviti u razdoblju između 2015. i 2020.''.

Hoće li bojni laseri ostati samo na zrakoplovima? Kako će se laser primjenjivati u borbi? Odgovore na ta pitanja pronaći ćete sljedećeg tjedna, u drugom dijelu našeg članka – Sovjetski ''laserski tenkovi''.