Armija kojoj se gubi svaki trag

Ilustracija: Konstantin Mahler

Ilustracija: Konstantin Mahler

Prije 20 godina bez ijednog jedinog pucnja prestala je postojati moćna zapadna tampon-zona SSSR-a. Grupacija sovjetskih trupa u Istočnoj Njemačkoj pripremana je za preživljavanje i ofenzivu u svim uvjetima, čak i usred eksplozija nuklearnih bojevih glava.

Na Crvenom trgu 9. je svibnja 1945. održana Parada Pobjede, a samo 20 dana kasnije iz Vrhovnog štaba SSSR-a stigla je naredba o formiranju okupacijske armije, na čije čelo je postavljen poznati vojskovođa, maršal Georgij Žukov. Sovjetske jedinice sa štabom u Potsdamu (kasnije Winsdorfu) trebale su osigurati upravljanje svojom zonom okupacije Njemačke, u kojoj su odgovarale i za normalizaciju života u mirnodopskim uvjetima.

Staljin najvjerojatnije nije planirao da će sovjetske i savezničke jedinice tako dugo ostati u Njemačkoj. Političko rukovodstvo SSSR-a prvotno je razmatralo mogućnost ujedinjenja Njemačke. Poslije likvidacije nacizma prvi pretendenti na pobjedu u Njemačkoj bili su komunisti i socijalisti. Sovjetskom Savezu bio bi dobro došao saveznik u centru Europe, a za to su postojale sve predispozicije.


Reduciraju se najubojitiji

Staljin najvjerojatnije nije planirao da će sovjetske i savezničke jedinice tako dugo ostati u Njemačkoj. Poslije likvidacije nacizma prvi pretendenti na pobjedu u Njemačkoj bili su komunisti i socijalisti.

Međutim, situacija se razvijala u drugom pravcu. Počeo je Hladni rat i grupacija u Njemačkoj postala je tampon-zona na zapadnim granicama zone utjecaja SSSR-a. Od 1954. njezin službeni naziv je Grupacija sovjetskih trupa u Njemačkoj, a njezin pravni status definiran je Ugovorom o odnosima između SSSR-a i Istočne Njemačke (1955).

Cijeli svijet je mogao odahnuti, jer je Treći svjetski rat ipak izbjegnut, što znači da i Grupacija sovjetskih trupa u Njemačkoj nije služila svojoj glavnoj svrsi. I samo prisustvo dobro pripremljene i opremljene vojne grupacije već je bilo dovoljan faktor stabilnosti koji može ohladiti usijane glave u Washingtonu i Bruxellesu.

Tako je bilo sve do 1989., kada je SSSR u okviru politike vanjskopolitičkih ustupaka, koju je provodio Mihail Gorbačov, najavio realizaciju plana za jednostrano reduciranje armije. Reducirane su, i to jednostrano, najubojitije jedinice. Iz Njemačke su povučene i rasformirane dvije tenkovske divizije, dva zasebna tenkovska puka i osam zasebnih bataljuna.

"Sporazum 2 + 4" faktički je značio da se granice Zapadne Njemačke proširuju i obuhvaćaju čitavu Njemačku. SAD nije ni pomišljao povući svoje postrojbe s teritorija Zapadne Njemačke (one su i sada tamo), a SSSR je pristao cijelu svoju armiju povući do 1994.

Pao je Berlinski zid, a SSSR je bio već oslabljen kontroverznim reformama i stanjem vanjske ekonomije, tako da nije mogao utjecati da se njegovi interesi poštuju prilikom realizacije ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke. "Sporazum o konačnom reguliranju u vezi s Njemačkom", poznatiji kao "Sporazum 2 + 4", potpisali su 2. rujna 1990. ministri vanjskih poslova Zapadne Njemačke, Istočne Njemačke, SSSR-a, SAD-a, Francuske i Velike Britanije. To je zapravo značilo da se granice Zapadne Njemačke proširuju i obuhvaćaju čitavu Njemačku. SAD nije ni pomišljao povući svoje postrojbe s teritorija Zapadne Njemačke (one su i sada tamo), a SSSR je pristao cijelu svoju armiju povući do 1994. Treba istaknuti da je Zapadna vojna grupacija (kako se tada počela zvati Grupacija sovjetskih trupa u Njemačkoj) brojala 546,2 tisuća ljudi, i da je imala 115 tisuća komada borbene tehnike, 677 tisuća tona streljiva, 36 290 zgrada i objekata u 777 vojnih naselja. Povlačenje tolikih vojnika i tolike imovine u spomenutom roku bilo je ravno sramnom bijegu u ambis.

Rusija i SAD odmjeravaju nuklearne snage
Neki ruski mediji prošlog tjedna su izvjestili o postizanju pariteta Rusije i SAD-a u broju nosača nuklearnog naoružanja. Prema ocjenama stručnjaka, preuranjeno je govoriti o nuklearnom paritetu između ove dvije sile. Rusija i dalje zaostaje za SAD-om, ali svoje strateške snage za odvraćanje drži u punoj borbenoj spremnosti.

Po povratku iz Njemačke u Rusiju većina jedinica je rasformirana. Mnogi Nijemci su suosećali sa sovjetskim vojnicima, shvaćajući da oni u domovini nemaju čak ni stanove, da će mnogi biti otpušeni iz vojske, a da će oni koji ostanu primati bijednu plaću.

Povjesničar Werner Borhert ističe da su se stanovnici često žalili "kada oni [sovjetski vojnici] prolaze svojim kamionima i tenkovima, ali da su za mnoge, u stvari za većinu, oni otišli kao prijatelji". Mnogi su u Istočnoj Njemačkoj zaista bili blagonakloni prema sovjetskim vojnicima. Bilo je tu parada, mitinga, cvijeća... Tijekom dugogodišnjeg boravka mnogi sovjetski vojnici su se sprijateljili s Nijemcima. Bilo je, doduše, i neugodnih situacija. Prilikom povlačenja armije netko je bacio baklju na vagon sa streljivom dok je vlak prolazio ispod nadvožnjaka. Stražar je ugasio zapaljenu ceradu i tako spriječio da streljivo eksplodira, ali je to platio životom.


Kući kao u goste

GRUPACIJA SOVJETSKIH TRUPA U NJEMAČKOJ U BROJKAMA

546,2 tisuća

ljudi

115.000

komada borbene tehnike

677.000

tona streljiva

36,29 tisuća

zgrada

777

vojnih naselja

Jedan od najvažnijih problema povlačenja trupa bilo je pitanje njihovog razmještaja po dolasku u Rusiju. Vojni vrh je predlagao da se trupe povuku kao što su to radili Francuzi, tj. istim tempom kojim se pripremaju nove lokacije za njih. Međutim, kako se izrazio posljednji zapovjednik Zapadne vojne grupacije Matvej Burlakov, državni vrh "nije mislio na vlastitu armiju". Štoviše, tadašnji predsjednik Rusije Boris Jeljcin trudio se ugoditi zapadnim povjerenicima i odlučio je za četiri mjeseca skratiti rok za povlačenje armije.

Na početku pregovora o povlačenju trupa njemačka strana je obećala izgraditi stanove u Rusiji za sve časnike, jer joj je bilo važno da što prije vidi leđa Zapadnoj vojnoj grupaciji, ali je izdvojeno samo 8 milijardi maraka. Na teritoriju Rusije, Bjelorusije i Ukrajine sagrađeno je ukupno 45 tisuća stanova. Bez krova nad glavom ostalo je preko 170 tisuća aktivnih časnika i 160 tisuća drugih vojnih osoba.

Za mnoge je povlačenje trupa bilo osobna tragedija. Časnici su se vraćali u Rusiju u ešalonima, zajedno s vojnicima, a žene i djecu su slali kod roditelja, rođaka ili poznanika. Po povratku u Rusiju našli su se doslovno na ledini. Živjeli su u šatorima i po nekoliko godina. Mnoge obitelji se nikada nisu ponovo sastavile.


Sovjetska imovina u Njemačkoj

Važno je bilo i pitanje sovjetske imovine u Njemačkoj. Vrijednost nepokretne imovine Zapadne vojne grupacije mediji su procijenili na 28 milijardi dolara. Rusija je htjela dobiti barem 7,35 milijardi dolara. Njemačke vlasti su, naprotiv, inzistirale na tome da Njemačka dobije kompenzaciju za "ekološku i imovinsku štetu" koja joj je nanesena. Na kraju je ruska strana dobila samo 385 milijuna dolara. Rusija je tada i sama tražila kredite od Zapada, tako da nikako nije mogla zauzeti čvrst stav u pregovorima.

Iskrivljena slika ukrajinske krize u hrvatskim medijima
Hrvatski su se mediji ubrzo nakon početka Ukrajinske krize prilagodili novonastaloj situaciji i prihvatili ulogu antiruskog biltena zapadnog svijeta.

Čelnici dviju zemalja dogovorili su se da pravo na kupnju nepokretne imovine Zapadne vojne grupacije dobije Ministarstvo financija Njemačke, a njemu, prema riječima posljednjeg sovjetskog zapovjednika ove grupacije, jednostavno nije imalo smisla bilo što prodavati: "Svima je ionako bilo jasno da nitko neće ništa ponijeti sa sobom, i da će Nijemci na kraju svu imovinu dobiti besplatno". U prepisci zapovjednika Burlakova sa sovjetskim rukovodstvom postoji zanimljiv detalj. Zapovjednik u više navrata piše da mu se poznate odvjetničke tvrtke iz Zapadne Njemačke obraćaju nudeći svoje usluge u borbi za sovjetsku imovinu. Jedna tvrtka je nudila da preuzme sve troškove tog procesa, s tim da u slučaju uspješnog ishoda dobije 30% vrijednosti imovine koju je SSSR davao tek tako. Ali Moskvu ni to nije zanimalo.

Točka na pitanje je stavljena 16. prosinca 1992., kada je Jeljcin pristao predati njemačkim vlastima "nepokretnu imovinu sagrađenu sredstvima bivšeg SSSR-a".

Vrijednost nepokretne imovine Zapadne vojne grupacije SSSR-a mediji su procijenili na 28 milijardi dolara. Rusija je htjela dobiti barem 7,35 milijardi dolara. Na kraju je ruska strana dobila samo 385 milijuna dolara.

Tada su vojnici iz principa pokupili i odnijeli sve što se moglo odnijeti. U Rusiju su izvezeni hangari, skladišta, pa čak i betonske ploče s avionskih pisti i s parkinga vojne tehnike.

Nakon toga su priče o "ekološkoj šteti" odmah splasnule, a 60% površina koje je vojska napustila koristi se u civilnom sektoru. Samo strelišta i poligoni su ostali zapušteni, ali i oni su kasnije počeli privlačiti investitore.

Zapadna vojna grupacija prestala je postojati 31. kolovoza 1994. Na ceremoniji u parku "Treptower" predsjednik Jeljcin je pred tri tisuće ljudi izjavio da nakon povlačenja sovjetskih trupa očekuje podizanje odnosa s Njemačkom na novu razinu. Danas znamo da odnos Zapada prema Rusiji, koja je radi tih odnosa uništila svoje najbolje borbene jedinice, nikada nije otišao dalje od osmijeha na službenim ceremonijama. Pa i ti osmijesi nestali su kada nije ostalo više ništa što bi Rusija mogla im ustupiti.

Autor je vojni povjesničar.