Izviđači za budućnost: Prve bespilotne letjelice ruske proizvodnje

Izvor: RIA Novosti

Izvor: RIA Novosti

Bespilotne letjelice posljednjih su godina postale jedan od simbola ratova novog stoljeća. Ratova koji se vode brzo i učinkovito, s minimalnim gubicima vlastitih snaga, ratova u kojima se vrijeme za dobivanje informacije i donošenje odluka drastično smanjilo. Ruski vjesnik predstavlja vam tri bespilotne letjelice koje su najzastupljenije u oružanim snagama Rusije.

Jedan od prvih bespilotnih sustava koji je ušao u sastav Oružanih snaga bila je "Gruša", koju je proizvela tvrtka "Ižmaš - Bespilotni sustavi". Njegova osnovna značajka je izviđanje i promatranje, i to u malom radijusu - otprilike 10 kilometara.

Nadoknada zaostatka

Unatoč tome što Rusija trenutno zaostaje za liderima u području bespilotne avijacije (SAD-om i Izraelom), ona u svom arsenalu ima niz najnovijih projekata, kao što su teška izviđačko-udarna bespilotna letjelica "Dozor-600", čija se testiranja već odvijaju u oružanim snagama, ili mala bespilotna letjelica "Ka-175" s vertikalnim uzlijetanjem i slijetanjem, palubnog baziranja, čiji je projekt zasada još na razini makete.

Bespilotna letjelica je namijenjena za izviđanje i korekciju vatre. Ona na zapovjedni punkt upućuje koordinate ciljeva s visine 300-500m, bez problema vidi maskirane objekte i fiksira učinkovitost vatre. Za protivnika je neprimjetna zahvaljujući svijetloj boji i plastičnom korpusu, kroz koji prolaze zrake radara. Moguće da je upravo zbog te specifičnosti i posebne duhovitosti vojnih stručnjaka dobila ime "Gruša" (kruška), kao aluzija na dječju zagonetku "visi kruška, a ne smiješ je pojesti" (odgonetka - žarulja).

Dimenzije letjelice nisu velike, veoma je nalik dječjem avionu, što je svrstava u klasu minijaturnih bespilotnih aparata. Maksimalna visina na koju "Gruša" može uzletjeti iznosi jedan kilometar. Vrijeme leta je manje od sat i pol - toliko je dovoljno za izviđačku misiju na manjem teritoriju. Uređaj leti pomoću motora na električni pogon, što ga čini gotovo bešumnim.

Bespilotna letjelica "Eleron-3SV"

 

Izvor: Press photo

"Eleron-3SV" proizvodi tvrtka "Enix" iz Kazanja. Letjelica može obavljati borbene zadatke u bilo koje vrijeme dana i noći i ostati neprimjećena. "Eleroni" imaju veće mogućnosti u usporedbi s "Grušom", jer se oni ne primjenjuju samo za vršenje zračnog izviđanja bližeg radijusa djelovanja, nego i kao sredstva za radio-elektronsko neutraliziranje.

Oprema je standardna za bespilotnu izviđačku letjelicu: foto-kamere, termovizori, video-kamere s desetostrukim uvećanjem. Maksimalna uzletna masa aparata iznosi 5,3 kilograma, masa korisnog tereta je do 1 kg. Ovaj stroj razvija brzinu do 130 km/h i dostiže visinu do 4000 m.

Kako kažu projektanti "Eleron-3SV", njegova je cijena približno 5 puta niža od vanjskih ekvivalenata kao što su kompleksi "Zastava", koji se proizvode u RF po ugovoru koji je sklopljen 2010. između OPK "Oboronprom" i izraelske tvrtke Israel Aerospace Industries Ltd.

Broj "Elerona" u ruskoj vojsci bit će veći već sljedeće godine. U skladu s državnim ugovorom, tvrtka "Enix" će Ministarstvu obrane tijekom 2015. isporučiti gotovo dvadeset kompleksa s bespilotnim aparatima "Eleron-3SV".


"Orlan-10"


Fotografija iz slobodnih izvora

"Orlan-10" je još jedna taktička izviđačka bespilotna letjelica, no, u usporedbi s lakom "Grušom" ili "Eleronom" letjelica je teža i razvija veću brzinu (150 km/h). U zraku može provesti 16 sati, a prima na sebe korisni teret do 5 kg, što znatno povećava dijapazon njezine primjene. Bespilotna letjelica omogućuje kontrolu dužih objekata na teško dostupnim terenima i može se koristiti za potrage i spasilačke akcije.

Glavni šarm "Orlana-10" sastoji se u njegovoj modulskoj arhitekturi. Prema informacijama projektanata bespilotnih letjelica, tvrtke "Specijalni tehnološki centar", na njoj nije potrebno mijenjati kamere (kao kod inozemnih ekvivalenata). Dovoljno je da se prebaci signal s videokamere na termovizijsku kameru ili da se od drona zatraži detaljna fotografija terena, radi podrobnijeg proučavanja. Sve ovo se radi izravno za vrijeme letenja na udaljenosti 125 km od bazne stanice.

S jednog zapovjednog punkta mogu se istovremeno kontrolirati četiri "Orlana". Pritom jedan od njih može služiti kao retranslator podataka za ostale, što povećava opći domet djelovanja grupe.

"Orlan-10" je uspješno prošao državna ispitivanja, dobio je visoku ocjenu od rukovodstva Kopnene vojske i Vojno-desantnih snaga i uskoro kreće u serijsku proizvodnju.