Zašto ruski astronauti lete u svemir naoružani?

Vatreno oružje kosmonauta. Fotografija iz slobodnih izvora

Vatreno oružje kosmonauta. Fotografija iz slobodnih izvora

Kada čovjek sazna da ruski astronauti u svemir svakako lete s oružjem, prva reakcija može lako biti - smijeh. S kakvim oružjem i protiv koga? Laserski pištolj? Svijetleći mač? Protiv agresivnih vanzemaljaca? No, šalu na stranu, stvar je ozbiljna, a ruski astronauti i danas slijede dobru staru sovjetsku praksu. RBTH prenosi detalje ove malo poznate priče o osvajanju svemira.

U realnosti, oružje astronauta - trocjevni pištolj koji najviše liči na skraćenu lovačku pušku - nije služio za borbu protiv vanzemaljskih čudovišta, već spašavanju života nakon slijetanja na Zemlju.

U SSSR-u nisu bili skloni o tome puno govoriti, no sovjetski astronauti još od Jurija Gagarina letjeli su u svemir s oružjem. Članovi svemirskog odreda dobivali su samo pištolj Makarova (PM), kakav su imali i policajci. Oružje se izdavalo za slučaj izvanrednog prizemljenja "radi zaštite od divljih životinja i kriminalnih elemenata". I malo tko je pomišljao da bi trebalo zamijeniti "svemirski" PM, sve do 1965. kada su Aleksej Leonov i Pavel Beljaev izvršili izvanredno prinudno ateriranje u tajgi.


Medvjed nije astronautu drug

Zbog specifičnosti terena, spasilački timovi nisu mogli doprijeti do astronauta. Leonov i Beljaev bili su prisiljeni provesti u tajgi nekoliko dana.

"Helikopteri su nas mogli samo nadlijetati i referirati o tome da jedan cijepa drva, a drugi ih baca u vatru", sjeća se Leonov.

A Amerikanci?

Firma Savage je 1983. izbacila za astronaute NASA-a oružje analogno TP-82 pod oznakom 24-VS. A kompanija Randall made ​​knives proizvela je za njih nož Astro 17, u čiju dršku je bila ugrađen komplet za prvu pomoć. Međutim, nije sasvim poznato nose li danas Amerikanci u svemir oružje.

Astronauti su za sebe izgradili sklonište, ali su do njih "na grijanje oko vatrice" počeli dolaziti medvjedi, koji su se u ožujku tek bili probudili iz sna i zato bili vrlo gladni i agresivni. Sve što su astronauti mogli učiniti - to je pucati u zrak, što je izazivalo samo radoznalost životinja koje se nikad ranije nisu susrele s čovjekom.

"Jedino što smo mogli učiniti s 'Makarovom', bilo je - da se upucamo", s gorkom ironijom se prisjeća tih dana Leonov. Upravo je on istupio s inicijativom da se stvori posebno oružje za preživljavanje u slučaju prinudnih ateriranja.

 

San čobana i lovokradica

Projekt pod vodstvom glavnog konstruktora Tulske tvornice oružja Vladimira Paramonova vodio se u tri pravca: revolver, poluautomatska puška glatke cijevi i trocjevni pištolj. Posljednji se pokazao kao najoptimalniji za rješavanje postavljenih zadataka: zaštita od "opasnih zvijeri i kriminalnih elemenata", pronalaženje hrane lovom i davanje svjetlosnih signala vizualnog promatranja. Pištolj je dobio dvije gornje horizontalne glatke cijevi lovačkog kalibra 32 mm i izolučenu cijev kalibra 5,45 mm, smještenu ispod njih. U borbenom kompletu bili su specijalno izrađeni meci kalibra 5,45 mm SP-P (puščani), kalibra 32 mm SP-D (sačma) i kalibra 32 mm SP-S (signalni).

Radnici tvornice su novi pištolj nazvali "Lovokradičin san", ali u službenim dokumentima označen je kao SONAZ (kratica koja znači: streljačko oružje s nosivom havarijskom zalihom).

Službeno je SONAZ bio uveden u naoružanje 1986. Iste godine je TP-82 prvi put i bio u svemiru: njime su bili naoružani sovjetski astronauti u zajedničkoj sovjetsko-francuskoj posadi.

TP-82 je dobio vrlo neobičan kundak - mačetu. Odvojeno gledano, to je bila obična mačeta za pripremu drva, međutim, na nju se mogla navući čvrsta navlaka, a zatim se spojiti s pištoljem. Time se pretvarala u pušku. Iz glatkih cijevi mogli su se loviti zečevi, ptice i sitna divljač, a iz izolučenih - sobovi, divlji veprovi i druge krupne životinje. U borbeni komplet SONAZ-a ulazilo je 11 metaka SP-P, 10 metaka SP-D i 5 metaka SP-S.

Oružje se pokazalo na ruski način pouzdano. "Stavljali smo pijesak u unutrašnjost pištolja, nalijevali vodu, što sve nismo činili - i oružje je izdržalo sve", priča nam Nikolaj Filatov, zamjenik načelnika Odjela za pripremu astronauta za preživljavanje u ekstremnin uvjetima CPK.

Prema njegovom sjećanju, čim su za pištolj čuli Kazaški pastiri, odmah su astronautima počeli nuditi trampu. Davali su cijelo stado ovaca za TP-82, a jedan čobanin je ponudio čak i svoju ženu. Takvo oružje su željeli piloti, geolozi, istraživači i lovci. Nešto kasnije se ipak pojavio njegov klon - to su pištolji Vepar-1 i Vepar-2.

ATP-82 je izrađivan do kraja 1980-ih. Prema službenoj verziji proizvodnja je zaustavljena jer je bio proizveden dovoljan broj jedinica oružja, a po neslužbenoj - financijski problemi u periodu nakon perestrojke nisu dali tvornici ni vremena, ni mogućnosti za izradu tako egzotičnog oružja.

 

Može li se očekivati ​​preporod legende?

Ne zna se mnogo o postsovjetskoj sudbini TP-82. U tisak je 2007. procurila informacija o tome da je zbog isteka roka važenja metaka za TP-82 zapovjednik šestnaeste osnovne ekspedicije na Međunarodnoj svemirskoj stanici inženjer-pilot Jurij Malenčenko pred polijetanje na orbitu dobio pištolj Makarova.

Povećati sliku.

Jesu li TP-82 ili njegov analog još uvijek dio svemirskog arsenala, ne zna se točno, ali je u veljači 2008. poznati američki stručnjak za svemir, bivši inženjer NASA-e James Oberg, zahtijevao da se s Međunarodne svemirske stanice ukloni rusko borbeno oružje. Oberg je izjavio da u tome vidi opasnost i smatra da pištolju nije mjesto u orbiti, gdje ljudi moraju raditi u uvjetima velikog stresa i psihičke napetosti.

Ruski stručnjaci se s mišljenjem inženjera NASA-e nisu složili. Po riječima Jurija Gidzenka, načelnika uprave za posebne pripreme astronauta u Centru za pripremu astronauta, postoji nužnost za oružjem na brodu, a to je provjereno i dokazano u praksi. Stoga, sudeći po svemu, još je rano TP-82 otpisati iz arsenala i upisivati ​​u povijest astronautike.

Više