120 godina od rođenja velikog fizičara Kapice

Sovjetski ruski fizičar Pjotr Kapica (1894.-1984.) odredio je razvoj znanosti puno godina prije svoje smrti. ''Genij Kapice sastoji se u tome da se njegovo iskustvo, koje je bilo ispred svoje epohe, izdiglo nad njom. Označio je opće, nepromijenjive principe u znanosti i obrazovanju'', rekao je Nikolaj Kudrjavcev, rektor Moskovskog instituta za fiziku i tehnologiju (MFTI).

Kao vodeći znanstvenik i talentirani lider, znao je pronaći način kako prići svakom čovjeku – od suradnika u laboratoriju do samog vođe SSSR-a Josifa Staljina, kojeg je Kapica uvjerio da je iznimno potrebno da se u Rusiji osnuje Institut za fizikalne probleme. ''Kapica je imao ovaku ideju: s vremena na vrijeme uprava mora napraviti neki nepredvidljivi postupak. Inače bi podčinjeni uvijek znali što mogu očekivati od upravitelja, a ta činjenica bi ih demotivirala. Čovjek nema pojma u kojoj će sekundi sijevnuti munja. Kapica je bio ta munja'', rekao je akademik Lev Luganskij, učenik slavnog znanstvenika.

Miljenik Ernesta Rutherforda  

Kapica je 1921. doputovao u Cambridge i zamolio poznatog britanskog fizičara Ernesta Rutherforda da ga primi kao postdiplomca. ''Imate oko 30 ljudi, ako me uzmete, onda je mogućnost da ste napravili pogrešku manja od 3%. Takav postotak dopuštate kod svojih eksperimenata. Na mene gledajte kao na taj postotak.'' Takva dosjetljivost i drskost dojmile su velikog fizičara. Kapica je dobio posao. 

Rutherford je posebno volio mladog znanstvenika. Njegov laboratorij podjećao je na malenu tvornicu. Kapica je zapravo postao ''otac'' buduće eksperimentalne fzike koja je potom porazila svijet svojim divovskim akceleratorima čestica i supermoćnim laserima.

Kapica je tijekom 13 godina boravka u Cambridgeu postao legenda, zahvaljujući svojim znanstvenim rezultatima. U 1929. izabran je kao član Kraljevskog znanstvenog društva, a 1930. Rus, iz komunističke Rusije, postao je profesor koji se kretao u visokom društvu.

Ciolkovski: znanstvenik koji je razgovarao s anđelima Ruski znanstvenik, osnivač kozmonautike Konstantin Ciolkovski (1857.-1935.) bio je veliki sanjar. Pomalo lud, pomalo naivan, često je bio u zabludi, pravio dosta grešaka. Zato je imao hrabrosti maštati o onome o čemu drugi nisu mogli ni razmišljati. Tko je mogao tijekom Prvog svjetskog rata maštati o letovima na Mjesec, o manipulaciji genima, uskrsnuću mrtvih? Samo on – Ciolkovski!

Kapica je s vremenom na vrijeme iz Engleske odlazio u SSSR kako bi vidio majku. Svaki put sovjetski veleposlanik je morao jamčiti Rutherfordu da će se Rus vratiti. No 1934. Kapica si je dopustio da napusti Englesku, a da prethodno nije dobio jamstvo. Tako je proveo više od 30 godina u SSSR-u bez prava da ga napusti.

Znanstveni talac 

Nakon što se vratio iz Engleske, Kapica je izjavio da se ne može baviti znanošću u SSSR-u, nije imao potrebnu opremu i ljude. Istovremeno na prvim stranicama vodećih zapadnih časopisa i novina pisalo je: ''Nestali profesor'', ''Rusije uhitila poznatog znanstvenika'', ''Potres za znanstveni svijet''. Molotov, predsjednik vlade, zahtijevao je da Kapica napiše demanti, no ovaj je odbio, tražeći svoje uvjete. Naposljetku je dobio. Jedan od čimbenika uspjeha bilo je njegovo pismo Staljinu. Pismo je napisano u potpuno drskom tonu.

Ipak vlasti su bile toliko zainteresirane za njegov posao, da su mu u roku od jedne godine izgradile Institut za fizikalne probleme, izdvojile znanstveni kadar, i – ono što je najvažnije – za 30 tisuća funti kupile istu onu opremu iz njegovog laboratorija u Cambridgeu u kojem je radio s Rutherfordom.

Nije želio stvarati bombu

1945. godine, kad je Pjotr Kapica bio na vrhu slave, uveli su ga u sastav supertajnog Specijalnog komiteta za stvaranje atomske bombe. Na čelu komiteta bio je Berija. I tu se dogodio nagli zaokret u sudbini znanstvenika: napisao je pismo Staljinu s molbom da mu dopusti da napusti sastav odbora. Naveden je formalni razlog – odnosi između njega i Berije. No pravi razlog je, kako je pričao kasnije sam Kapica, zapravo bio njegov pokušaj da zaštiti svojeg prijatelja, danskog znanstvenika Nielsa Bohra od sovjetske obavještajne službe.

Nakon sukoba s predsjednikom komiteta u 1946., Kapica je pao u nemilost na devet godina, ali se nije prestao baviti fizikom. Zainteresirao se za novi pravac – elektroniku velikih kapaciteta i fiziku plazme. Kod sebe na vikendici Kapica je stvorio prve visokofrekventne generatore velikog kapaciteta.

1955., tek nakon Staljinove smrti, Kapica je ponovno dobio mjesto direktora Instituta za fizikalne probleme. Ne samo da je znao svojim idejama zaraziti znanstvenike, nego i pronaći način kako da ih financira država. Tu potrebu za novčanom podrškom svojih ideja ovako je potkrepljivao: možemo stvoriti usmjerene snopove elektromagnetskog zračenja velikog kapaciteta i koristiti ih da ruše neprijateljske zrakoplove. Ideja da se protivničkom zrakoplovu odreže krilo laserskom puškom ostavljala je već tad upečatljiv dojam na partijske glave.