Od Slatine do Sevastopolja

„Ljubazni ljudi“ na Krimu u ožujku 2014. Izvor: RIA Novosti

„Ljubazni ljudi“ na Krimu u ožujku 2014. Izvor: RIA Novosti

Prije petnaest godina, u noći između 11. i 12. lipnja 1999., došlo je do jednog od najdojmljivijih i najneočekivanijih poteza u povijesti nove ruske vanjske politike: ruska vojska je sama, bez dogovora s bilo kim drugim, zauzela prištinski aerodrom Slatina.

Iako rezultati tog poteza nisu bili impresivni, danas se može reći da je taj događaj značio početak okretanja Rusije od Zapada. To okretanje još uvijek traje, a preuzimanje Krima jedna je od kockica novog geopolitičkog mozaika koji se oblikuje od tog vremena.

Kombinirani bataljun ruskih desantnih snaga, koji se nalazio u sastavu međunarodne vojske u Bosni i Hercegovini, bez dogovora sa zapovjedništvom mirovnih snaga izvršio je u noći između 11. i 12. lipnja 1999. usiljeni marš do Autonomne Pokrajine Kosovo i preuzeo kontrolu nad prištinskim aerodromom Slatina. Upravo na tom aerodromu očekivalo se slijetanje zrakoplova NATO-a, koji je trebao, počevši od 12. lipnja, izvršiti transport i razmještaj zapadnog mirovnog kontingenta na temelju rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 1244.

Kosovo i Krim: o sličnosti i razlikama
U govoru Vladimira Putina pred članovima Federalne skupštine 18. ožujka, u kojem se predsjednik pozvao na dokument Haaškog tribunala od 2010. o legitimnosti priznanja Kosova, povučena je određena paralela između Kosova i Krima, kao i između drugih nepriznatih entiteta na teritoriju Zajednice Neovisnih Država: Pridnjestrovlja, Južne Osetije i Abhazije. Nikita Bondarev, stručnjak Ruskog instituta za strateška istraživanja, analizira razlike između Kosova i Krima koje često ističu zapadni političari.

Ovaj dokument, koji je usvojen 10. lipnja nakon dugih diplomatskih razgovora, predviđao je faktičko odvajanje Kosova od Savezne Republike Jugoslavije (uz formalno zadržavanje njezine jurisdikcije) i stvaranje međunarodnog protektorata pod zaštitom jedinica NATO-a na Kosovu. Dokument je predviđao da jugoslavenske oružane snage sasvim napuste Kosovo, a da naredba prijeđe na strukture albanske Oslobodilačke vojske Kosova pod kontrolom predstavnika UN-a.

Oštar potez Moskve bio je sasvim neočekivan

Do tog trenutka Rusija je, iako je prema vojnoj zrakoplovnoj kampanji NATO-a protiv Jugoslavije imala vrlo negativan stav, faktički pomagala zapadnim zemljama uvjeriti Slobodana Miloševića da napusti Kosovo. (Napomenimo da je Savez nakon tri mjeseca bombardiranja očito nailazio na probleme tehničkog, političkog i moralnog karaktera.)

Upravo to je bio zadatak Viktora Černomirdina, specijalnog izaslanika predsjednika Rusije, koji je zajedno s predsjednikom Finske Marttijem Ahtisaarijem vodio pregovore o Kosovu, dok je istovremeno djelovao u Vijeću sigurnosti UN-a i u okviru G-8.

O tome kako je donesena odluka o zauzimanju prištinskog aerodroma postoje sjećanja sudionika i velik broj legendi. Sve do ekstravagantne verzije o tome da je cijela operacija navodno počela u dogovoru s SAD-om, kako bi se ulila nada kosovskim Srbima i spriječio njihov bijeg ili izbijanje gerilskog rata.

Zauzimanje aerodroma iznenadilo je mnoge visokopozicionirane ruske državnike. Morali su se pravdati pred zbunjenim i razbješnjelim zapadnim sugovornicima, pokušavajući u hodu objasniti iznenadnu i nedogovorenu izmjenu planova.

Ruski diplomati su 1999. predano pokušavali smanjiti uvjete kapitulacije za Beograd, ali su svi realno shvaćali da sam ishod bitke ne mogu promijeniti. Krimsko pitanje ulazi u istu kategoriju.

U vojnopovijesni folklor ušla je razmjena poruka između zapovjednika NATO snaga u Europi Amerikanca Wesleya Clarka, koji je zahtijevao da se aerodrom silom očisti od Rusa, i zapovjednika snaga Alijanse na Balkanu Britanca Michaela Jacksona, koji je kategorički odbio to učiniti – ja, rekao je, nisam spreman započeti treći svjetski rat…

Nekoliko dana kasnije ruske desantne jedinice napustile su zračnu luku. Rusija na okupiranom Kosovu nije dobila svoj sektor nadležnosti, ali su ruski vojnici bili raspoređeni u regijama koje su naseljavali Srbi i koji su pripadali sektorima Njemačke, Francuske i SAD-a.

Četiri godine kasnije Rusija je napustila Kosovo i Bosnu. Procijenjeno je da je njezina prisutnost preskupa, a strateška korist od nje nedovoljna. U tom kontekstu smjeli manevar iz lipnja 1999. tim prije je izgledao kao besmislena avantura.

Međutim, u dugoročnoj retrospektivi zauzimanje prištinskog aerodroma sa simboličke točke gledišta izgleda mnogo značajnije nego što se činilo tada. Osvajanje Slatine postalo je neka vrsta epigrafa na početku novog poglavlja u odnosima Rusije prema okolnom svijetu.

Dva mjeseca kasnije premijer Rusije i službeni nasljednik Borisa Jeljcina postao je Vladimir Putin, a sljedeću godinu zemlja je već dočekala bez Jeljcina u Kremlju.

NATO kampanja protiv Jugoslavije označila je prekretnicu u načinu na koji je Rusija doživljavala Zapad. Do tada u novoj Rusiji nije dolazilo do tako snažnih valova antiameričkih osjećaja. U stvari, ni u SSSR-u nije bilo sličnih primjera, jer je suprotstavljanje Sjedinjenim Državama tada bilo posao državne mašinerije i službene propagande, dok u ovom slučaju ruska vlast nije bila raspoložena suprotstavljati se Washingtonu, niti je bila zainteresirana za raspirivanje antizapadnih osjećaja.

Rusko vodstvo je prije pokušavalo izbjeći ozbiljan konflikt, dok je odlučna osuda ne samo rata, nego prvenstveno njegovog obrazloženja (humanitarna intervencija, zaštita građana od samovolje države) potekla od ruske javnosti.

Nije slučajno što se Kosovo uvijek iznova pojavljuje u ruskim vanjskopolitičkim razmatranjima kao referentna točka.

5 pitanja o Krimu
Ruski vjesnik odgovara na najčešća pitanja o statusu Krima, njegovoj povijesti i stanovništvu, podsjeća na detalje procesa kojim se našao u sastavu neovisne Ukrajine i na postojeće ugovore o ruskom vojnom prisustvu na poluotoku.

Sudbina Jugoslavije, a posebno njezina finalna faza, za rusku je svijest pokazatelj bezgraničnih apetita Zapada. Oni se, kažu, nisu smirili, dok se velika, uspješna i samostalna zemlja nije pretvorila u gomilu malih državica lišenih vlastitih ambicija. Bombardiranje zemlje koju su Rusi tradicionalno doživljavali kao blisku i prijateljsku, nije moglo proći bez oštrih reakcija. Kosovska situacija bila je još jedna kap u čaši općeg razočaranja rezultatima transformacija 1990-ih: pola godine prije početka NATO rata Rusija je, naime, doživjela bankrot, koji je pokopao san o njezinom uspješnom razvoju.

Najzad, raspad Jugoslavije koji je uslijedio i širenje NATO-a stvorili su u Rusiji osjećaj nemoći pred zapadnom politikom i njezinim pokušajima da Europu uredi prema vlastitim mjerilima (pokušaji da se uredi cijeli svijet počeli su kasnije, nakon 11. rujna 2001.)

Zauzimanje prištinskog aerodroma u trenutku kada je sve već bilo odlučeno i kada je Srbija nepovratno izgubila Kosovo, trebalo je dokazati (prije svega sebi samima) da se Rusija nije pomirila sa statusom drugorazredne države. I to ne toliko u smislu mogućnosti, koje su tada bile očito ograničene, koliko u ideološkom smislu.

Entuzijazam s početka 1990-ih, kada se na valu demokratskih promjena Moskva iskreno pokušavala gotovo pod svaku cijenu ubrojiti u „civilizirane zemlje“, dosta je brzo presušio.

Jer cijena je de facto podrazumijevala odustajanje od strateške samostalnosti i prihvaćanje geopolitičkih tendencija koje su dovele do kraja Hladnog rata. No, tendencija koje pritom nisu realizirane u potpunosti, već s perspektivom daljnjeg kretanja prema istoku i daljnjeg širenja sfere utjecaja Zapada.

Priključivanje Rusije G-7, koje su joj ostale sile omogućile kao vrstu „avansa“, unatoč lošim tendencijama razvoja zemlje, trebalo je Kremlju pružiti moralno zadovoljenje, ali istovremeno i nametnuti novu realnost.

Dramatične epizode iz povijesti Krima
Ruski vjesnik predstavlja odabrane epizode po kojima je Krim zabilježen na karti svijeta mnogo prije nego što su njegovi stanovnici nedavno glasali za ulazak u sastav Rusije. Preko ovog malog poluotoka su se u davnim stoljećima prelamale prave „igre prijestolja“, najstariji biološki rat, epidemije, prvi uspješni medijski rat, a u novije doba vidio je i britansku i njemačku agresiju.

Potez ruskih desantnih snaga iz 1999., koji je prekršio sva očekivanja i dogovore, bio je simbolično odbijanje prihvaćanja te realnosti.

Nastavak u tom pravcu nije uslijedio odmah, već je vanjska politika prvih godina vladavine Vladimira Putina pratila osnovni princip iz Jeljcinovog vremena – postati dio zapadnog društva, pronaći u njemu svoj „kutak“. Naravno, kako se Rusija vremenom iznutra sve više konsolidirala i jačala, njezino rukovodstvo za sebe je tražilo sve ravnopravniji položaj.

Došlo se do približno istog rezultata kao i 1990-ih: odbacivanje zapadne politike kao takve, počevši od njezine ideološke osnove, pa sve do praktičnih mjera ostvarivanja zapadnih vrijednosti. Uslijedio je žestok informacijski napad na Kremlj, koji u njemu poprima crte svjetskog zla.

Valja se prisjetiti da je tri mjeseca nakon kosovskog „salta“ na Zapadu pokrenuta moćna kampanja koja je rusko vodstvo predstavila kao truli lopovski režim, usko povezan s „ruskom mafijom“ (slučaj „Bank of New York“, koji je zatim dosta nečujno osporen i nestao iz javnosti).

Prethodni ciklus okončan je zauzimanjem prištinskog aerodroma, dok se naredni završio pojavljivanjem „ljubaznih naoružanih ljudi“ na Krimu [popularan naziv za neidentificirane ljude koji su održavali red na Krimu tijekom provođenja referenduma o neovisnosti - prim. red.].

Dok je „zauzimanje Prištine“ bila gesta odvažnog očajanja, uspjeh u Simferopolju pokazao je sposobnost da se učinkovito postignu postavljeni ciljevi. Oba događaja povezuje nevjerica Moskve da je diplomatskim putem moguće zaštititi vlastite interese. To je moguće samo neposrednom demonstracijom sile, „usiljenim maršem“ prema novom ustrojstvu stvari.

Ruski diplomati su 1999. predano pokušavali smanjiti uvjete kapitulacije za Beograd, ali su svi realno shvaćali da sam ishod bitke ne mogu promijeniti. Krimsko pitanje ulazi u istu kategoriju.

Od Haaga do Krima: Duh „kosovskog presedana“
Međunarodni sud UN-a u Haagu je 22. lipnja 2010. donio po pitanju Kosova presudu o kojoj se ovih dana mnogo pričalo u Moskvi i na Krimu, i sustavno šutjelo na Zapadu. Pa ipak, odluka postoji, i potrebno je objasniti zašto se Rusija poziva na nju.

Mnogi zapadni sugovornici sada su u nedoumici, zbog čega je bio nužan tako oštar potez: isto to se, najzad, moglo postići korak po korak, poštujući međunarodne pravne formalnosti. Jer malo tko danas sumnja da je većina stanovnika Krima zaista priželjkivala pripajanje Rusiji. Moskva je, međutim, uvjerena da se ništa realno ne može postići bez primjene izuzetnih mjera. Kada se radi širenju sfere utjecaja Rusije, njezini partneri i sugovornici, čak i oni koji su prema njoj pozitivno raspoloženi, udružuju se kako bi spriječili ovo širenje: jer svi se i previše boje velikog „ruskog medvjeda“.

Ovo tumačenje ne potvrđuje toliko iskustvo iz vremena nakon Hladnog rata, koliko diplomatska povijest 19. stoljeća. Hladni rat bio je upravo iznimka, kratak i neponovljiv period, kada je Sovjetski Savez bio toliko moćan u vojnopolitičkom smislu da je mogao balansirati s cjelokupnim udruženim Zapadom i voditi diplomatske pregovore s pozicija stalne ekspanzije (iako ne uvijek uspješne), ne razmatrajući uvjete povlačenja.

Zauzimanje aerodroma Slatina pokazalo je prototip drugačije politike, ali nije predstavljalo prekretnicu. Krim, međutim, izgleda upravo kao temeljni preokret, iako nastavak u tom pravcu zasada nije uslijedio.

Taktički manevri u vezi s Ukrajinom su razumljivi, jer rizici su zaista veliki. Međutim, pred Rusijom stoji mnogo značajnije pitanje. Treba li situaciju iskoristiti kako bi se ozbiljno posvetila preorijentaciji prema Aziji, jačanju strateških veza s Kinom i drugim nezapadnim centrima, što, naravno, ima značajne prednosti, ali i očite nedostatke.

Ili, još jednom podižući uloge u vječitoj borbi sa Zapadom za međusobno poštivanje, ipak treba zadržati zapadnu orijentaciju kao osnovnu, kao i tijekom posljednjih nekoliko stoljeća. O ovom izboru Rusija zasad nije donijela odluku.

Ruski tekst na portalu gazeta.ru