Ruske podmornice, od 1920. do danas

Predratna sidrena mina s mehaničkim upaljačem. Izvor: RIA Novosti

Predratna sidrena mina s mehaničkim upaljačem. Izvor: RIA Novosti

Sovjetski projekti morskih minsko-eksplozivnih sredstava ušli su u povijest svjetskih ratova. Sovjetska vojska je u svom arsenalu imala mine kakve prije toga nisu postojale nigdje u svijetu. Prikupili smo podatke o najučinkovitijim modelima iz različitih razdoblja.

„Šećerna“ smrt

Mina M-26 s punjenjem od 250 kg spada među najopasnije mine predratnog razdoblja proizvedene u Rusiji. To je sidrena mina s mehaničkim upaljačem. Proizvedena je 1920.

Velika prednost novog modela sastojala se u tome što je mina u minskoj posudi bila postavljena horizontalno. Istina, imala je kratko čelično uže (kojim je pričvršćena za sidro i drži se na određenoj udaljenosti od površine vode), što je ograničavalo primjenu ovog oružja na Crno i Japansko more.

U vrijeme Drugog svjetskog rata sovjetska ratna mornarica najviše je koristila minu koja je napravljena 1926. Na početku rata zemlja je imala skoro 27 tisuća tih mina.

Mala brodska galvansko-udarna mina KB (1943.) Fotografija iz slobodnih izvora.

Ruski oružari prije rata su napravili još jedan napredni model. Bila je to velika brodska galvansko-udarna mina KB. Ona je korištena i kao protupodmorničko oružje. U ovom modelu su prvi put primijenjene zaštitne čelične kape koje su automatski spadale u vodi. One su zatvarale galvansko-udarne elemente (olovne rogove). Zanimljivo je da su kape bile fiksirane na mini uz pomoć klina i čeličnog užeta sa šećernim osiguračem. Klin je vađen prije polaganja mine, a uže je spadalo kasnije, kada bi se otopio šećer, tj. kada je mina već bila na svome mjestu. Tako se aktivirao paljbeni uređaj.

Mine modela KB opremljene su 1941. potapačem koji im je omogućavao samopotapanje u slučaju da se odvoje od sidra. Tako je bila osigurana sigurnost domaćih brodova, koji su se nalazili u neposrednoj blizini miniranih zona. To je početkom rata bila najsavršenija kontaktna brodska mina.

Tijekom rata je na pomorskim putevima bilo postavljeno preko 700 tisuća različitih mina. One su uništile 20 posto svih plovila zaraćenih zemalja.

 

Epohalni napredak

U poslijeratnom periodu ruski konstruktori su nastavili borbu za prvenstvo na ovom polju i 1957.  prvi su u svijetu napravili podvodnu raketu na vlastiti pogon. Bio je to model KRM, mina koja uz pomoć reaktivnog motora isplivava na površinu. Ona je zatim poslužila kao osnova za potpuno novu klasu oružja: RM-1, RM-2 i PRM.

Model KPM. Fotografija iz slobodnih izvora

U modelu KRM korišten je aktivno-pasivni akustički sustav detekcije i klasifikacije ciljeva koji je davao naredbu za odvajanje bojevog dijela i aktiviranje reaktivnog motora. Raketa je nosila 300 kg eksploziva i mogla se postavljati na dubinu do 100 m. Ovu minu nisu mogli otkriti čak ni dubinski akustički kontaktni detektori. Lansirana je s razarača i krstarica.

Rad na novoj mini s reaktivnim pogonom počeo je 1957. Cilj je bio omogućiti polaganje mine i s brodova i iz zrakoplova. To je bilo epohalno tehničko rješenje, jer je konstrukcija mine KRM kardinalno izmijenila daljnji razvoj domaćih morskih minsko-eksplozivnih sredstava i način izrade balističkih i krstarećih raketa s podvodnim lansiranjem i kretanjem.

 

Bez premca


Protupodmornička raketna mina PMR-1. Fotografija iz slobodnih izvora

U SSSR-u je 1960-ih počela izrada potpuno novih minskih sustava. Riječ je o raketnim i torpednim minama. Otprilike deset godina kasnije ratna mornarica je dobila protupodmorničke raketne mine PMR-1 i PMR-2 kakve u to vrijeme nigdje u svijetu nisu postojale.

Čime će Rusija ojačati Crnomorsku flotu

Pojava protupodmorničke torpedne mine PMT-1 također je predstavljala veliki korak naprijed. Ova mina je imala dvokanalni sustav detekcije i klasifikacije ciljeva, lansirana je u horizontalnom položaju iz hermetičnog kontejnera bojevog dijela (protupodmorničkog električnog torpeda) i koristila se na dubini do 600 m. Nova torpedna mina je 1972. postala dio arsenala ratne mornarice. Prvi put u ruskoj proizvodnji mina konstruktori su primijenili modularni princip izrade, iskoristivši električni sklop i pojedine komponente uređaja. Time je riješen problem zaštite lako zapaljivih električnih kola od struja visoke frekvencije.

Rezultati koji su postignuti tijekom izrade i testiranja mine PMT-1 poslužili su kao impuls za stvaranje novih i savršenijih modela. Tako je 1981. završen rad na prvoj ruskoj protupodmorničkoj torpednoj mini koja je bila univerzalna u pogledu nosača. Po mišljenju domaćih stručnjaka, bar do sredine 1970-ih nijedna vodeća svjetska sila nije posjedovala sličnu minu.

Na dnu ležeća mina. Fotografija iz slobodnih izvora

Univerzalna na dnu ležeća mina WDM-2 počela se 1978. koristiti u ratnoj mornarici. Ona je bila predviđena za uništavanje brodova i podmornica svih klasa. Univerzalnost ovog oružja očitovala se u svemu. Mina je polagana kako s brodova, tako i iz aviona (vojnih i transportnih), s tim što u ovom drugom slučaju nije bio potreban padobran. Pri padu u plićak ili na kopno aktiviran je mehanizam za samolikvidaciju. Težina punjenja WDM-2 iznosila je 1350 kg.