Rusija i Ukrajina: borba sijamskih blizanaca na tržištu naoružanja
Ukrajinski vojnik u okolini Slavjanska. Izvor: Reuters.
Ukrajina je od SSSR-a naslijedila tvornice vojno-industrijskog kompleksa (VPK), skladišta oružja, čak i raketne tehnologije i nuklearne bojeve glave. Ovaj potencijal je mladoj državi omogućio da se učvrsti na svjetskom tržištu oružja, koje se tradicionalno orijentira na sovjetsko naoružanje, praveći time konkurenciju svojoj starijoj sestri, Rusiji. Ali vojno-industrijski kompleksi Rusije i Ukrajine nisu samo sestrinski; oni se prije mogu usporediti sa sijamskim blizancima koji bi htjeli živjeti samostalno, ali je razdvajanje zajedničkog tijela koje je stvoreno u sovjetsko vreme smrtno opasno za oboje.
Na teritoriju Ukrajine ostalo je 3 594 poduzeća sovjetskog vojno-industrijskog kompleksa, za koji je radilo oko 3 milijuna ljudi. Gotovo svi su bili povezani kooperativnim vezama s poduzećima koja su ostala u Rusiji, čiji je vojno-industrijski kompleks bio u kaosu te urušavan tijekom 1990-ih.
Novim vlastima bilo je jednostavnije i povoljnije trgovati oružjem sa sovjetskih skladišta, to je bila gigantska količina, te su se time bavili tijekom čitavih 1990-ih, isporučujući vojnu tehniku po povoljnim cijenama u krizne točke kao što su Jemen, Sudan, Središnjoafrička Republika i Somalija.
Broj obrambenih poduzeća u Ukrajini se petostruko smanjio uslijed odsustva državnih narudžbi do 1997. Umjesto 350 aviona godišnje koje je proizvodila Ukrajina proizvodnja se svela na nulu. Umjesto 800 tenkova, 1994. nije bio proizveden nijedan. Ukrajinska brodogradnja, koja je radila 40% narudžbi po broju brodova u SSSR-u, de facto je potpuno uništena.
Ipak, u Ukrajini se sačuvala konkurentna zrakoplovna industrija, proizvodnja tenkova, raketa i zajednička proizvodnja dijelova i agregata, bez kojih nisu mogle ruske kompanije koje su izašle na svjetsko tržište. Zato su ukrajinska poduzeća, koja su preživjela teške godine sredinom 1990-h, počela i sama tražiti zaradu u inozemstvu.
Tržišta trećih zemalja: sukob interesa
Pored povijesno predodređene vojno-tehničke suradnje s Rusijom, zaustavljanje vrtoglavog kolapsa ukrajinskog vojno-industrijskog kompleksa pomogli su veliki ugovori za izvoz sa zemljama Afrike, s Pakistanom, Irakom, Indijom, Tajlandom, Kinom i zemljama Latinske Amerike, odakle je mlada izvoznica naoružanja počela istiskivati Rusiju, za koju te zemlje i regije predstavljaju najvažnije tržište.
Prvi veliki ugovor Ukrajinci su dobili 1996. od Pakistana koji je ostao bez vojne pomoći SAD-a. Tada su pobijedili u konkurenciji s Rusijom i dobili ugovor za isporuku 300 tenkova T-80 UD oružanim snagama te zemlje. Tada je ta krupna kupovina od strane Pakistana na kraju ipak išla na ruku Rusiji, budući da je Moskva zbog toga konačno uvjerila Indiju da joj je potrebna kupovina tenka T-90. Osim tenkova, Pakistan je dobio motorno-transmisijske odjele s motorima, a partnerstvo između dviju zemalja traje i danas.
Ukrajina je pronašla što može predložiti i Indiji, koja je osnovni suparnik Pakistana. Sve je počelo 1995. od isporuke teretnih vozila. Sada je već riječ o suradnji oko modernizacije parka od 900 tenkova T-72 i 600 tenkova T-55, što govori o tome da se tu interesi Ukraine i Rusije već direktno sukobljavaju. Uz to, Ukrajina uspješno plasira na to već tradicionalno rusko tržištu svoje protutenkovske raketne komplekse (PTRK) Barijer-V, kao protutežu ruskim Ataka-V.
Ukrajinci su čak prodrli u „svetinju“ ruskog vojnog izvoza — u Kinu, koja je vrlo zainteresirana za ukrajinski vojno-industrijski kompleks s aspekta dobijanja tehnologija. Tijekom 1994. Ukrajina je u Kinu izvezla 56 vođenih raketa klase „zrak-zrak“, a 2013. je prodala Kini dva divovska desantna broda na zračnom jastuku Zubr, i to zajedno s tehničkom dokumentacijom. Prodaja je izazvala oštri protest Rusije, jer su Kinezi uoči potpisivanja ugovora s Ukrajinom vodili pregovore s Rusijom, međutim, tamo su postavili čvrste uvjete – prvo izgradnja serije od 10-15 brodova u RF, a tek onda predaja tehničke dokumentacije.
Ukrajinu je pratio uspjeh i na tržištima Tajlanda i Brazila, odakle je otvoreno potisnula Rusiju.
Na Tajlandu je u ljeto 2011. bio potpisan ugovor na 140 milijuna dolara u vezi s isporukom 121 BTR 3-E1 zajedno s mašinama za podršku i 49 tenkova T-84U Oplot u vrijednosti od 231 miljun dolara. Ukrajinska strana je pobijedila na tenderu u odnosu na ruski T-90.
U Brazilu, gdje se ugovori ovakvog tipa ne sklapaju brzo, ukrajinska strana od 2011. vodi pregovore o isporuci oklopnog transportera Dozor-B, a također namjerava staviti na razmatranje pitanje o osnivanju zajedničkog poduzeća, koje bi bilo specijalizirano za proizvodnju oklopne tehnike. Ali najveći uspjeh Ukrajini donio je svemirski program. Budući da je istisnula interese ruskog Roskosmosa, Ukrajinci su se 2011. mogli dogovoriti s lokalnim vlastima o zajedničkoj izgradnji kozmodroma i o lansiranju ukrajinske rakete-nosača Ciklon-4. Kako je govorio nekadašnji premijer ukrajine Nikolaj Azarov, ukrajinska strana je planirala neposredno sudjelovati u svim etapama projektiranja i izgradnje kozmodroma. Lansiranje prvog satelita bilo je planirano još za 2010. godinu. Ali, tad se u to umiješala Rusija, koja je partner Ukrajine u proizvodnji rakete-nosača, pa je realizacija projekta bila odložena za 2013-14.
Irak je postao još jedno veliko tržište za Ukrajinu, kad je još pred predstojeće povlačenje američkih okupacijskih snaga počeo pojačavati oružane snage zbog potrebe da još dugo godina vodi borbe s fundamentalistima, a shvaćajući svoj osjetljiv položaj pred licem susjeda koji nisu baš najprijateljskije raspoloženi. Ipak, ovo iskustvo je za Ukrajinske oružare bilo neuspješno.
Bagdad je 2009. sklopio ugovor u vrijednosti od 460 milijuna dolara za isporuku ukupno 420 BTR-4E, s tim što je planirano da Iračani sve oklopne transportere dobiju sredinom 2012. Kako su pisala sredstva javnog informiranja, Ruski proizvođači nisu dobili mogućnost sudjelovanja na tom tenderu, a prije će biti da se o njemu rješavalo u Washingtonu, a ne u Bagdadu.
Međutim, sudbina ovog ugovora nije bila posebno uspješna kao kod prethodnih ugovora o prodaji vrlo kvalitetne ukrajinske oklopne tehnike. Do početka 2013. Irak je za taj ugovor dobio samo 88 oklopnih transportera (u dvije isporuke — 26 je otpremljeno travnja 2011., a 62 — listopada 2012.). Već one mašine koje su isporučene 2012. izazvale su žalbe i prigovore iračkih pripadnika vojske, a isporuka od 42 mašine koja je otpravljena u Irak u proljeće 2013. nije bila primljena od strane naručitelja. Nisu je htjeli čak ni istovariti u luci. Navodno su primijetili pukotine u korpusu. Irak je u rujnu definitivno anulirao ugovor. Na kraju je ukrajinska strana pretrpjela ogromne financijske gubitke za vozarinu terentnog broda SE PACIFICA, koji je dugo stajao u zaljevu i platila penale zbog kašnjenja i zadržavanja tereta. Roba se tek u prosincu 2013. vratila u Odessu.
Rusija je prisutna i na iračkom tržištu oružja, ali rusko-ukrajinski interesi se u ovoj zemlji ne sudaraju. Tijekom 2012. u nizu ruskih i svjetskih sredstava javnog informiranja pojavile su se glasine o raskidanju ugovora o oružju između Rusije i Iraka u vrijednosti od 4,2 milijarde dolara, najvećeg za posljednjih 10 godina. Niz ruskih i svjetskih sredstava javnog informiranja okrivili su predstavnike Ukrajine za širenje dezinformacija, kad su navodno htjeli dobiti dio ugovora. Ipak, ono što se nalazi u njemu (sistemi PZO-a i helikopteri), u Ukrajini se ne proizvodi.
Hoće li se Rusija izbaviti od ukrajinske
ovisnosti?
Kao suparnici na tržištima naoružanja s gotovim proizvodima u etapi proizvodnje, Rusija i Ukrajina nastavljaju s uskom suradnjom. Preko 70% isporučitelja sistema i dijelova za ukrajinska obrambena poduzeća nalazi se u Rusiji. Bez sudjelovanja Rusije, Ukrajina je sposobna proizvoditi samo tenkove i zastarjele modele oklopnih transportera. Ali i Rusija prilično ovisi o ukrajinskom vojno-industrijskom kompleksu, sudjelovanje ruskog tržišta u ukrajinskom izvozu dolazi do 60%.
Međutim, nakon smjene vlasti uslijed prevrata u Kijevu, daljnja suradnja izgleda vrlo maglovito. Ukroboronprom je obustavio isporuke oružja i vojne tehnike u Rusku Federaciju. Do trenutka deeskalacije konflikta odnosi u toj oblasti između Ukrajine i Rusije ostaju zamrznuti.
Rusija je posljednjih godina poduzela niz mjera za izbavljanje svog vojno-industrijskog kompleksa od ukrajinske ovisnosti. To se odnosi i na isporuke motora za helikoptere iz Ukrajine koje je počela zamjenjivati helikopterima domaće proizvodnje. Da bi se u potpunosti zamijenili, prema podacima Ministarstva privrede i trgovine RF, bit će potrebno oko dvije do dvije i pol godine. U Rusiji je počela proizvodnja motora za školski avion Jak-130, koji se ranije proizvodio u Ukrajini. Suvremene balističke rakete Topolj-M, Jars i Bulava Rusija projektira i proizvodi bez sudjelovanja KB Južnoe. Prilikom izrade novog helikoptera Ka-60 Rusija se odrekla helikopterskih motora proizvodnje Motor-Sič. Za razliku od protuavionskog raketnog kompleksa S-300 (ZRK S-300), kod S-400 Trijumf se već ne koriste ukrajinske komponente. Rusija je od Ukrajine dobila i pravo na vojno-transportnu varijantu aviona An-140, koji se sklapa u Samari, u tvornici Aviakor.
U situaciji današnje eskalacije, prijetnje da se prekine vojno-tehnička suradnja mogu postati zgodan instrument za uzajamne pritiske. Međutim, konačno razdvajanje zajedničkog tijela sijamskih blizanaca može povrijediti rusku industriju, a za veliki broj ukrajinskih poduzeća imat će smrtonosni ishod.