PPŠ-41 - simbol terora i pobjeda Drugog svjetskog rata

PPŠ-41 ima zasluženo mjesto na spomenicima sovjetskim ratnicima. Izvor: Lori/Legion Media

PPŠ-41 ima zasluženo mjesto na spomenicima sovjetskim ratnicima. Izvor: Lori/Legion Media

Tipski spomenik sovjetskom ratniku oslobodiocu: kaciga SŠ-40, šinjel i masivni automat s teškim bubanj-okvirom i karakterističnim oblogom cijevi s utisnutim ovalnim otvorima: PPŠ-41, automat (pištolj-mitraljez) Špagina, iz 1941. godine. Šest milijuna ovih automata prošlo je Drugi svjetski rat od početka do kraja i postalo jedan od prepoznatljivih simbola tog teškog vremena.

PPŠ je nasljednik automata Degtjareva PPD-34/40, koji je bio preskup za proizvodnju. Od njega je naslijedio vanjski izgled, a između ostalog i teški bubanj-okvir za 71 metak, prekopiran od finskog automata Suomi poslije Zimskog rata 1939.-1940. Od 1942. PPŠ dobio je i lakši klasični okvir za 35 metaka, iako su i takvi modeli imali svoje nedostatke. Teški okviri koji nisu uvijek bili zgodni za uporabu ipak su se zadržali, bez obzira na to što je za normalnu uporabu često trebalo nalaziti konkretne okvire za svaki pojedini automat.

Spomenik neznanom vojniku u parku Treptov u Berlinu. Fotografija: Andreas Steinhoff.

Za razliku od svog prethodnika, PPŠ je bio znatno jednostavniji i jeftiniji, izrađen glodalicom, konstruktivni elementi bili su zamijenjeni onima izrađenim presom, a preciznu obradu zahtijevali su samo cijev i zatvarač (i to s dosta velikom tolerancijom). To je od njega učinilo „ratni“ automat: proizvodnja u ratno vrijeme zahtijevala je uštedu materijala i pojednostavljenu tehnologiju uz očuvanje pouzdanosti. Doduše, automatu PPŠ nije bila potrebna dodatna pouzdanost.

Specifičnost automata PPŠ bila je u moćnom pištoljskom streljivu kalibra 7,62×25 koji se koristio za „tetejac“ (Tokarev TT). To je zrnu davalo veću brzinu. Pritom je tempo gađanja PPŠ-a bio vrlo visok: do 900-1000 metaka u minuti.

Visoka masa PPŠ-a, često tretirana kao nedostatak, tu je išla u korist strijelcu – oružje se pri rafalnom gađanju ponašalo stabilnije od lakših mitraljeza, kao što je njemački MP-40. U tome mu je pomagla i cijevna kočnica-kompenzator, koji smanjuje i neutralizira trzaj cijevi.


Rovovska metla

Sve zajedno činilo je automat dosta nezasitnim, ali i učinkovitim sredstvom vatrenog djelovanja i neutraliziranja na daljini od nekoliko stotina metara. Ciljevi su se mogli uništavati nišanskom vatrom do 200 metara. Za usporedbu, MP-40 smatrao se učinkovitim na udaljenostima koje ne prelaze 100-150 metara. Na udaljenostima preko 200 do 250 metara protivnik se jednostavno mogao zasipati bujicom olova iz PPŠ zahvaljujući visokom tempu gađanja ili koncentriranoj vatri od strane nekoliko mitraljezaca. S „nezasitošću“ se morao boriti bubanj sa 71 metkom.

U tom smislu PPŠ je bio izuzetno učinkovita „rovovska metla“, sredstvo za borbu na kratke udaljenosti u zatvorenim okvirima (rovovi, borbe u gradskim uvjetima). 

Nije slučajno što su se jurišne grupe koje su djelovale u gradskim uvjetima kompletirale prvenstveno od mitraljezaca, bez obzira na to što je osnovno oružje pješaštva i dalje bila puška Mosina.

PPŠ nije bio najbolji mitraljez u Drugom svjetskom ratu, kao što se iz nekog razloga smatra. Mišljenja stručnjaka slažu se u tome da je najbolji bio drugi sovjetski automat – lakši i tehnologičniji automat sustava Sudaeva (PPS Alekseja Sudaeva), koji je proizveden u gotovo pola milijuna primjeraka.

„Bolje“ je najveći neprijatelj „dobrom“, a uz to, automat Sudajeva je bio spreman za korištenje tek 1943., a i proizvodio se u Lenjingradu tijekom Opsade, što je do početka 1944. otežavalo masovnu opskrbu jedinica ovim oružjem na ostalim dijelovima fronta (u vrijeme skidanja blokade proizvedeno je samo 46 tisuća takvih cijevi). A automat za Sovjetsku vojsku bio je potreban od prvih dana rata i to u ogromnoj količini.

Takav automat postao je PPŠ-41, stoga ima i zasluženo mjesto - na spomenicima sovjetskim ratnicima.