Jedna od najvećih tajni postratne znanosti, koja je čovječanstvu omogućila let u svemir, to su ljudi, posebna generacija 1920-ih i 1930-ih, koja je u sebi uspjela pomiriti suprotnosti i načiniti kvalitativni skok.
„Svi pioniri znanosti su za sobom imali iskustvo rata. Neki od njih su rat doživjeli kao djeca, a neki su u Drugom svjetskom ratu sudjelovali od prvog do posljednjeg dana“, objašnjava Andrej Zorin, voditelj Centra povijesno-kulturnih istraživanja Ruske akademije za nacionalnu privredu i državnu administraciju (RANHiGS) i profesor Univerziteta u Oxfordu. „Ono osjećanje slobode koje čovjek doživljava dok se suočava s velikom opasnošću i koje ljudi s fronta često opisuju, pratilo ih je cijelog života. Mnogi su govorili da su se počeli baviti znanošću zato što je nakon 1945. istinski izazov predstavljalo upravo ovo područje. Bila su to neistražena polja, u koja je država uložila sve raspoložive resurse. Pritom ne treba zaboraviti da je rad nuklearnih fizičara nosio istinski rizik. Oni su se nalazili u stalnoj, fizičkoj opasnosti.“
U osnovi pogleda na svijet sovjetske znanstvenotehničke elite postratne epohe, koju je država „mobilizirala“ za rad u znanosti, koja je živela polutajno i omogućila da SSSR postane nuklearna sila, ležala je vrijednost slobode, iako ne u njenom liberalnom shvaćanju.
Nobelovci
Poznati dobitnik Nobelove nagrade Andrej Saharov je kao mlad znanstvenik dospio u istraživački tim poznatog teorijskog fizičara Igora Tama, kojeg je još pri prvom susretu impresionirao svojom idejom da se uran u reaktorima ne treba raspoređivati ravnomjerno, nego u blokovima. To je bio značajan napredak za nuklearne fizičare tog vremena, a Andrej Saharov je uključen u znanstvenoistraživačku grupu za razvijanje termonuklearnog naoružanja. Sljedećih dvadeset godina Andrej Saharov je proveo u neprekidnom radu u uvjetima najveće tajnosti najprije u Moskvi, a zatim u specijalnom znanstvenoistraživačkom centru. Po svojim društvenopolitičkim stavovima postao je poznat znatno kasnije.
Broj znanstvenotehničkih radnika u SSSR-u, ako se uračunaju i oni koji su bili angažirani u obrazovanju i proizvodnji, 1970-ih je iznosio 10 milijuna ljudi. U vrhunskoj znanosti, prema najoptimističnijim procjenama, radilo je najviše milijun ljudi. Na 242 milijuna stanovnika to i nije tako mnogo. Osim toga, kontakt znanstvenika s javnošću bio je otežan time što su živjeli u zatvorenim gradovima, a njihovi projekti su držani u najstrožoj tajnosti.
„Kada je 1955. direktor tajnog Laboratorija ‘V’ Blohincev na Ženevskoj konferenciji predstavio maketu prve nuklearne elektrane na svijetu [u Obnjinsku - op.red.], strani stručnjaci nisu bili posebno impresionirani ovim projektom, jer su nešto slično već vidjeli u SAD-u“, objašnjava Galina Orlova, istraživač po pozivu RANHiGS, jedna od rukovoditeljica Obnjinskog projekta, docent katedre za psihologiju ličnosti Južnog federalnog univerziteta. „Senzaciju je izazvala sposobnost Sovjetskog Saveza da u rekordno kratkom roku realizira masovno školovanje znanstvenih kadrova najviše klase. Jedan od članova američke delegacije je u svom izvještaju naveo da ‘kod nas u ovom trenutku ništa slično ne postoji’. Obrazovanje, koje je jedan od naših sugovornika nazvao ‘obrazovanjem licejskog tipa’, imajući u vidu blizak ljudski kontakt među studentima i profesorima, koji u slušaonicu dolaze izravno iz laboratorija ili s terena, bilo je obrazovanje budućnosti. Nisu postojali fiksirani udžbenici. Tako je kreirana neponovljiva atmosfera.“
Znanstvenike su smijenili karijeristi
Vremenom je osnovana službena znanstvena škola, ali je istraživački entuzijazam splasnuo. Znanstveno straživačke institute počeli su pohađati oni koji nisu bili zaista zainteresirani za znanost. Osobine tih ljudi su uskotehnički pogled na svijet, formalizam i karijerizam.
„Kad se danas postavlja pitanje kamo je nestala ta atmosfera, ta generacija ljudi, treba odgovoriti da u izvjesnom smislu ona nije ni nestala“, kaže Galina Orlova. „Mnogi od naših sugovornika koji su rođeni 1920-ih i 1930-ih i dalje rade u svojim institutima. Međutim, ispostavilo se da radna dugovječnost ima još jednu osobinu – vremenom se komunikacija među generacijama smanjuje. Vrhunskom znanošću su se do 1970-ih u velikoj mjeri bavile upravo prve generacije koje su bile uključene u istraživanja.
Potomci „velikih znanstvenika“ biraju različite životne puteve. Iako, po pravilu, starija generacija, koja je usredsređena na postizanje ciljeva, aktivno utječe na izbor omladine, krajnji rezultat se ne može predvidjeti. Neki od njih ostaju u institutima, gdje su im radili očevi i djedovi, drugi odlaze u inozemstvo. A unuk jednog od suradnika Fizičkoenergetskog instituta, iako je po djedinom savjetu upisao Moskovski institut za fiziku, tamo nije dugo ostao. Napustio je institut, postao kuhar i vrlo je sretan.