Kako su živjeli sovjetski nuklearni fizičari

Sovjetski nuklearni fizičari mogli su se baviti svojim opasnim zanimanjem i u njoj pokazivati najveću moguću kreativnost zahvaljujući karakternim crtama koje su se oblikovale na frontovima Drugog svjetskog rata. Na fotografiji: Andrej Saharov. Izvor: RIA „Novosti“.

Sovjetski nuklearni fizičari mogli su se baviti svojim opasnim zanimanjem i u njoj pokazivati najveću moguću kreativnost zahvaljujući karakternim crtama koje su se oblikovale na frontovima Drugog svjetskog rata. Na fotografiji: Andrej Saharov. Izvor: RIA „Novosti“.

Sovjetski nuklearni fizičari, stanovnici zatvorenih gradova koji su pretvorili SSSR u supersilu, bili su posebna subkultura u kojoj su se na zadivljujući način spojili junaštvo stečeno u ratu, genijalni um, posebna filozofija slobode i nevjerojatni uspjesi u formiranju novog modela licejskog obrazovanja. To što danas više nema takve subkulture jeste jedan od razloga zbog čega treba žaliti za raspadom SSSR-a. Što je uzrok njihovog intelektualnog uspjeha i je li sovjetski model i danas primjenjiv?

Sovjetski nuklearni fizičari mogli su se baviti svojim opasnim zanimanjem i u njoj pokazivati najveću moguću kreativnost zahvaljujući karakternim crtama koje su se oblikovale na frontovima Drugog svjetskog rata. Na fotografiji: Andrej Saharov. Izvor: RIA „Novosti“.  


Subkultura

O sovjetskim znanstvenicima ne može se reći da su bili popularni i društveno utjecajni. Zatvoreni instituti u kojima su radili i njihovi prirodnoznanstveni interesi nisu ih činili predisponiranim i pogodnim za javnu djelatnost. Ljudi, koji su se u SSSR-u bavili vrhunskom znanošću, koji su stvorili znanstvene škole i posebnu subkulturu, bili su onaj stvaralački sloj sovjetskog društva čiji rezultati nas navode da žalimo zbog raspada Sovjetskog Saveza.

Jedna od najvećih tajni postratne znanosti, koja je čovječanstvu omogućila let u svemir, to su ljudi, posebna generacija 1920-ih i 1930-ih, koja je u sebi uspjela pomiriti suprotnosti i načiniti kvalitativni skok.

Povratak u SSSR: obične stvari u neobičnom muzeju
Muzej industrijske kulture je neobično mjesto gdje rame uz rame stoji mitraljez Maksim s dječjim igračkama, a prvi kompjuteri ispod tetrapaka od mlijeka.

„Svi pioniri znanosti su za sobom imali iskustvo rata. Neki od njih su rat doživjeli kao djeca, a neki su u Drugom svjetskom ratu sudjelovali od prvog do posljednjeg dana“, objašnjava Andrej Zorin, voditelj Centra povijesno-kulturnih istraživanja Ruske akademije za nacionalnu privredu i državnu administraciju (RANHiGS) i profesor Univerziteta u Oxfordu. „Ono osjećanje slobode koje čovjek doživljava dok se suočava s velikom opasnošću i koje ljudi s fronta često opisuju, pratilo ih je cijelog života. Mnogi su govorili da su se počeli baviti znanošću zato što je nakon 1945. istinski izazov predstavljalo upravo ovo područje. Bila su to neistražena polja, u koja je država uložila sve raspoložive resurse. Pritom ne treba zaboraviti da je rad nuklearnih fizičara nosio istinski rizik. Oni su se nalazili u stalnoj, fizičkoj opasnosti.“

U osnovi pogleda na svijet sovjetske znanstvenotehničke elite postratne epohe, koju je država „mobilizirala“ za rad u znanosti, koja je živela polutajno i omogućila da SSSR postane nuklearna sila, ležala je vrijednost slobode, iako ne u njenom liberalnom shvaćanju. 


Nobelovci

Poznati dobitnik Nobelove nagrade Andrej Saharov je kao mlad znanstvenik dospio u istraživački tim poznatog teorijskog fizičara Igora Tama, kojeg je još pri prvom susretu impresionirao svojom idejom da se uran u reaktorima ne treba raspoređivati ravnomjerno, nego u blokovima. To je bio značajan napredak za nuklearne fizičare tog vremena, a Andrej Saharov je uključen u znanstvenoistraživačku grupu za razvijanje termonuklearnog naoružanja. Sljedećih dvadeset godina Andrej Saharov je proveo u neprekidnom radu u uvjetima najveće tajnosti najprije u Moskvi, a zatim u specijalnom znanstvenoistraživačkom centru. Po svojim društvenopolitičkim stavovima postao je poznat znatno kasnije.

Povratak nuklearnih vlakova
Rusija je počela graditi borbene željezničke sustave, po uzoru na modele koji su postojali u naoružanju Strateških raketnih trupa Oružanih snaga SSSR-a i Rusije od 1987. do 2005. godine.

Broj znanstvenotehničkih radnika u SSSR-u, ako se uračunaju i oni koji su bili angažirani u obrazovanju i proizvodnji, 1970-ih je iznosio 10 milijuna ljudi. U vrhunskoj znanosti, prema najoptimističnijim procjenama, radilo je najviše milijun ljudi. Na 242 milijuna stanovnika to i nije tako mnogo. Osim toga, kontakt znanstvenika s javnošću bio je otežan time što su živjeli u zatvorenim gradovima, a njihovi projekti su držani u najstrožoj tajnosti.

„Kada je 1955. direktor tajnog Laboratorija ‘V’ Blohincev na Ženevskoj konferenciji predstavio maketu prve nuklearne elektrane na svijetu [u Obnjinsku - op.red.], strani stručnjaci nisu bili posebno impresionirani ovim projektom, jer su nešto slično već vidjeli u SAD-u“, objašnjava Galina Orlova, istraživač po pozivu RANHiGS, jedna od rukovoditeljica Obnjinskog projekta, docent katedre za psihologiju ličnosti Južnog federalnog univerziteta. „Senzaciju je izazvala sposobnost Sovjetskog Saveza da u rekordno kratkom roku realizira masovno školovanje znanstvenih kadrova najviše klase. Jedan od članova američke delegacije je u svom izvještaju naveo da ‘kod nas u ovom trenutku ništa slično ne postoji’. Obrazovanje, koje je jedan od naših sugovornika nazvao ‘obrazovanjem licejskog tipa’, imajući u vidu blizak ljudski kontakt među studentima i profesorima, koji u slušaonicu dolaze izravno iz laboratorija ili s terena, bilo je obrazovanje budućnosti. Nisu postojali fiksirani udžbenici. Tako je kreirana neponovljiva atmosfera.“ 


Znanstvenike su smijenili karijeristi

Vremenom je osnovana službena znanstvena škola, ali je istraživački entuzijazam splasnuo. Znanstveno straživačke institute počeli su pohađati oni koji nisu bili zaista zainteresirani za znanost. Osobine tih ljudi su uskotehnički pogled na svijet, formalizam i karijerizam.

Jedna od najvećih tajni postratne znanosti, koja je čovječanstvu omogućila let u svemir, to su ljudi, posebna generacija 1920-ih i 1930-ih, koja je u sebi uspjela pomiriti suprotnosti i načiniti kvalitativni skok.

„Kad se danas postavlja pitanje kamo je nestala ta atmosfera, ta generacija ljudi, treba odgovoriti da u izvjesnom smislu ona nije ni nestala“, kaže Galina Orlova. „Mnogi od naših sugovornika koji su rođeni 1920-ih i 1930-ih i dalje rade u svojim institutima. Međutim, ispostavilo se da radna dugovječnost ima još jednu osobinu – vremenom se komunikacija među generacijama smanjuje. Vrhunskom znanošću su se do 1970-ih u velikoj mjeri bavile upravo prve generacije koje su bile uključene u istraživanja.

Potomci „velikih znanstvenika“ biraju različite životne puteve. Iako, po pravilu, starija generacija, koja je usredsređena na postizanje ciljeva, aktivno utječe na izbor omladine, krajnji rezultat se ne može predvidjeti. Neki od njih ostaju u institutima, gdje su im radili očevi i djedovi, drugi odlaze u inozemstvo. A unuk jednog od suradnika Fizičkoenergetskog instituta, iako je po djedinom savjetu upisao Moskovski institut za fiziku, tamo nije dugo ostao. Napustio je institut, postao kuhar i vrlo je sretan.