Zajamčena nuklearna odmazda: Kako radi Perimetar

Odluku o lansiranju zapovjednih raketa donosi autonomni kontrolno-zapovjedni sustav, a to je složeni programski kompleks na bazi umjetne inteligencije. Izvor: PhotoXPress

Odluku o lansiranju zapovjednih raketa donosi autonomni kontrolno-zapovjedni sustav, a to je složeni programski kompleks na bazi umjetne inteligencije. Izvor: PhotoXPress

Glavni čimbenik odvraćanja od Trećeg svjetskog rata predstavlja činjenica da Rusija posjeduje sustav koji omogućuje nanošenje drugog nuklearnog udara (nuklearna odmazda) čak i pri potpunom uništenju zapovjednih punktova i linija veze Raketnih jedinica strateške namjene. Njegovo ime je Perimetar, a u SAD-u ga zovu Dead Hand (mrtva ruka). Ruski vjesnik predstavlja u kratkim crtama ideju ovog sofisticiranog sustava.

Automatska alternativa

Osnovni sustav upravljanja strateškim raketama zove se Kazbek – poznat je zahvaljujući kompleksu Čeget ili nuklearnom kovčežiću. Perimetar je alternativni zapovjedni sustav nuklearnih snaga Rusije. Namijenjen je za automatsko upravljanje masivnim nuklearnim udarom.

Razvijanje sustava takozvanog zajamčenog drugog udara počelo je tijekom Hladnog rata, kad je postalo jasno da će sredstva za radio-elektronsku borbu koja se neprekidno usavršavaju vrlo brzo biti u mogućnosti blokirati redovne kanale upravljanja strateškim nuklearnim snagama. Bila je potrebna rezervna varijanta za vezu, koja jamči dovođenje naredbi do lansirnih uređaja. 

Amoralno

NATO je kao amoralno okarakterizirao stvaranje sustava nuklearnog udara koji funkcionira bez čovjekove zapovijedi. Ali ipak, sličan sustav postoji i u SAD-u, a to je Emergency Rocket Communications System.

Tad se rodila ideja o tome da se raketa, koja je opremljena jakim radio-predajnim uređajem, koristi kao veza. U svojem prelijetanju iznad Sovjetskog Saveza takva raketa prenosila bi zapovijedi za lansiranje raketa i to ne samo u zapovjedne punktove združenih snaga Raketnih jedinica strateške namjene, nego i neposredno na lansirne uređaje. Zatvorenom rezolucijom Vlade SSSR-a br. 695-227 od 30. kolovoza 1974. za razvijanje sustava bio je zadužen projektantski biro KB Južnoe u Dnjepropetrovsku, koji se bavio projektiranjem i izradom interkontinentalnih balističkih raketa.

Kao osnova je poslužila raketa UR-100UTTH (Spanker, tj. „kasač“ po klasifikaciji NATO-a). Ljetna testiranja počela su 1979. i prvo lansiranje s predajnikom bilo je uspješno izvedeno 26. prosinca. Testiranja su potvrdila uspješnu interakciju svih komponenti sustava Perimetar, kao i sposobnost da bojeva glava komandne rakete održava zadanu putanju.

U studenom 1984. komandna raketa koja je lansirana kod Polocka prenijela je komandu šahtnom lansirnom uređaju MBR RS-20 (SS-18, Satana po klasifikaciji NATO-a) na Bajkonuru. Satana je lansirana, i posle odrađivanja svih stupnjeva bio je zabilježen pogodak bojeve glave u zadani kvadrat na kamčatskom poligonu Kura. Perimetar je stupio na bojevo dežurstvo u siječnju 1985. Sustav se od tad više puta modernizirao, i sad se u svojstvu komandnih raketa koriste suvremene interkontinentalne balističke rakete. 


Četiri „ako“

Osnovu sustava čine zapovjedne balističke rakete. One ne lete na neprijatelja, već lete iznad Rusije, a umjesto termonuklearnih bojevih glava u njihovom prednjem dijelu nalaze se predajnici koji šalju zapovijed za lansiranje svim bojevim raketama: u podzemnim silosima, avionima, podmornicama i mobilnim zemaljskim kompleksima. Sustav je u potpunosti automatiziran, ljudski čimbenik je u njegovom radu isključen ili je minimalan.

Odluku o lansiranju zapovjednih raketa donosi autonomni kontrolno-zapovjedni sustav, a to je složeni programski kompleks na bazi umjetne inteligencije. Prima i analizira mnoštvo različitih informacija: o seizmičkoj i radijacijskoj aktivnosti, atmosferskom pritisku, intenzitetu radio-razmjene na vojnim frekvencijama, kontrolira telemetriju s promatračkih punktova Raketnih jedinica strateške namjene i podatke sustava za upozorenje o raketnom napadu.


„Hajde, rođena, kreni!“: lansiranja ruskih interkontinentalnih balističkih raketa. Ukoliko ne vidite hrvatske titlove, pritisnite gumb „Captions“ 

Radi primjera, ako otkrije brojne točkaste izvore jakog ionizirajućeg i elektromagnetnog zračenja, pa ih usporedi s podacima o seizmičkim poremećajima u istim tim koordinatama, sustav dolazi do zaključka da se radi o masivnom nuklearnom udaru. U tom slučaju Perimetar može inicirati uzvratni udar čak i mimo Kazbeka.

Druga varijanta je kad od SPRN (Sustav za upozorenje o raketnom napadu) dobije informaciju o lansiranju raketa s teritorija drugih zemalja. Tada vlast zemlje prevodi Perimetar na borbeni režim. Ukoliko nakon određenog vremena ne uslijedi zapovijed za isključenje, sustav počinje lansirati rakete. Takva odluka omogućuje da se isključi ljudski čimbenik i jamči nanošenje uzvratnog drugog udara čak i pri potpunom uništenju zapovijedi i lansirnih četa.

Perimetar u mirnodopsko vreme „drijema“, ali ne prestaje analizirati pristigle informacije. Pri prelasku na borbeni režim ili po dobijanju signala za uzbunu od SPRN-a, od Raketnih jedinica strateške namjene i ostalih sustava, uključuje se monitoring mreže senzora za otkrivanje znakova nuklearnih eksplozija.

Vlast RF je više puta iznosila uvjeravanja stranim državama da ne postoji rizik od slučajnog ili nesankcioniranog lansiranja raketa. Prije starta algoritma uzvratnog udara Perimetar provjerava postojanje četiri uvjeta. Kao prvo, da je došlo do nuklearnog napada. Zatim se provjerava funkcioniranje veze s Glavnim stožerom – ako veza postoji, sustav se isključuje. Ako Glavni stožer ne odgovara, Perimetar kontaktira Kazbek. Ako i tamo šute, umjetna inteligencija prenosi pravo na donošenje odluke bilo kojem čovjeku koji se nalazi u zapovjednom bunkeru. I tek poslije ovoga počinje djelovati sama.