Kako su ruska i sovjetska cjepiva spasila svijet

Ljudski rod uvijek je imao problema s infekcijama i sve donedavno nije ih se znalo liječiti u pravom smislu riječi. Danas se većina smrtonosnih infektivnih bolesti može liječiti ili se može spriječiti. Tome su veliki doprinos dali ruski i sovjetski znanstvenici i liječnici. Koje strašne bolesti su oni pobijedili i kako su u tome uspjeli?


Početkom 1893. bakteriolog Vladimir Havkin otputovao je u Indiju i tamo organizirao proizvodnju cjepiva protiv kolere. Osobno je sudjelovao u cijepljenju više od 42.000 ljudi. Zahvaljujući tome broj oboljelih i smrtnost među cijepljenima smanjila se više desetaka puta. Vakcinacija po formuli Havkina nakon toga je postala masovna i u nešto unaprijeđenom vidu koristi se i danas. Fotografija iz slobodnih izvora

Sve do kraja 19. stoljeća virusi i bakterije bili su glavni uzročnici smrti. U pretprošlom stoljeću su se, međutim, pojavila cjepiva i imunologija, tako da se problem preselio iz područja mistike najprije u područje znanosti, a zatim u područje organizacije liječenja.

 
Velike boginje 

Bolest uzrokuje virus variole koji se prenosi kroz zrak putem kapljica. Smrtnost ovisno o vrsti bakterije iznosi od 10% do 40% (a ponekad i do 70%).

Velike boginje su jedina infektivna bolest koju su ljudi uspjeli potpuno iskorijeniti. Indijci su još u 8. stoljeću shvatili da čovjek od velikih boginja boluje samo jednom u životu, poslije čega stječe imunitet. Upravo su oni otkrili variolaciju, tj. namjerno prenošenje lakšeg oblika zaraze s bolesnih na zdrave ljude. To je ipak bilo opasno, jer je svaki pedeseti pacijent umirao.

Engleski liječnik Edward Jenner zarazio je 1796. osmogodišnjeg dječaka Jamesa Phippsa „kravljim boginjama“ koje se prenose s krava na ljude i nisu opasne po život. Nakon toga je pokušao zaraziti dječaka velikim boginjama, ali to više nije bilo moguće. Od tada počinje iskorjenjivanje ove bolesti u cijelom svijetu. 

Kugom protiv Crvene armije
Japanska vojska tijekom Drugog svjetskog rata intenzivno se spremala za veliki bakteriološki napad na SSSR. No pokazalo se da je teško povesti takav napad protiv zemlje s visoko razvijenom znanošću - jedinice Crvene armije i ruske infektologe nisu uspjeli iznenaditi.

Prva faza bila je najjednostavnija, ali i najskuplja – trebalo je cijepiti što više ljudi. U drugoj fazi trebalo je otkriti i suzbiti pojedinačna žarišta bolesti i uvjeriti se da među milijardama ljudi koji žive na Zemlji nitko nema velike boginje. Operacija otkrivanja bolesnika provedena je u svakom kutku planeta. Trebalo je pronaći iglu u plastu sijena.

Posljednji slučaj inficiranja velikim boginjama iz prirodnog žarišta zabilježen je 22. listopada 1977. u gradu Marka u južnom dijelu Somalije, a 8. svibnja 1980. na 33. skupštini Svjetske zdravstvene organizacije službeno je objavljeno da su velike boginje potpuno iskorijenjene.

Danas se živi virusi čuvaju samo u dva laboratorija. Jedan je u Rusiji, drugi u SAD-u. Pitanje njihovog uništenja odgođeno je za 2014.


Kuga 

Svijet je doživio tri pandemije kuge: „Justinijanovu“ 551.-580., „crnu smrt“ 1346.-1353. i pandemiju krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Protiv ove bolesti ljudi su se borili primjenom karantene, a prije „bakterijskog doba“ prostor za stanovanje dezinficirali bi i fenolom (karbolnom kiselinom).

Bolest izaziva bacil Yersinia pestis. Kuga ima dva osnovna oblika: bubonska i plućna. Ako se bolest ne liječi, za nekoliko dana pojavljuje se groznica, zatim sepsa, i u većini slučajeva nastupa smrt.

Prvo cjepino krajem 19. stoljeća napravio je znanstvenik Vladimir Havkin iz Odese. Desetine milijuna doza Havkinovog cjepiva korišteno je u cijelom svijetu sve do 40-ih godina 20. stoljeća. Ono, za razliku od cjepiva protiv velikih boginja, nije moglo iskorijeniti bolest, ali je utjecalo da se smrtnost smanji deset puta, te je stoga ipak korišteno, kako tada ništa drugo još nije postojalo.

Pravo liječenje započelo je tek nakon Drugog svjetskog rata, kada su sovjetski liječnici protiv kuge u Mandžuriji 1945.-1947. primijenili tek otkriveni streptomicin. Poslije toga već nekoliko desetljeća nisu registrirane ni epidemije, ni veća žarišta ove bolesti, iako se još uvijek bilježe pojedinačni slučajevi zaraze.


Kolera

Bolest uzrokuje bakterija Vibrio cholerae koja dospijeva u organizam preko zaražene vode ili u dodiru sa sekretom bolesnika.

Ozbiljnije liječenje kolere omogućeno je tek pojavom antibiotika, ali je još 1892. već spomenuti Vladimir Havkin izradio u Parizu cjepivo od mrtvih bakterija.

Cjepivo je testirao na sebi i trojici svojih prijatelja. Kada je pronalazak odobrio znameniti francuski mikrobiolog Louis Pasteur, Havkin je otišao u Indiju i tamo je 1895. objavio izvještaj o 42 tisuće cijepljenih ljudi te o smanjenju smrtnosti za 72 %. Danas u Mumbaiju (nekadašnji Bombay) postoji institut koji nosi Havkinovo ime (Haffkine Institute), a Svjetska zdravstvena organizacija još uvijek preporučuje novu generaciju njegovog cjepiva kao glavno sredstvo u borbi protiv kolere u žarištima ove bolesti.


Poliomijelitis (dječja paraliza)

Bolest uzrokuje virus Poliovirus hominis koji je otkriven još 1909. On napada crijeva, a u rijetkim slučajevima dospijeva u krv i dalje u leđnu moždinu.

Prije 20. stoljeća nije bilo ozbiljnijih epidemija poliomijelitisa. Razlog je u tome što se u slabo razvijenim zemljama djeca inficiraju ubrzo po rođenju, ali istovremeno s majčinim mlijekom dobivaju i antitijela za tu bolest. U razvijenim zemljama higijena je na visokoj razini, tako da su ljudi počeli obolijevati od poliomijelitisa tek u starijoj dobi, kada već nisu imali „mliječnu“ zaštitu.

Priprema živog cjepiva za dječju paralizu u Institutu za poliomijelitis i virusni encefalitis Akademije medicinskih znanosti SSSR-a u Moskvi (1966.). Izvor: RIA Novosti

U SAD-u je za vrijeme epidemije 1921. obolio i budući predsjednik Roosevelt, nakon čega je ostao doživotni invalid. Upravo za Rooseveltovu bolest vezan je početak borbe protiv poliomijelitisa. On je ulagao svoj ​​novac u istraživanja i klinike, a činjenica da je bio popularan u javnosti omogućila mu je da 1930-ih godina prikupi milijune dolara za virologiju.

Prvo cjepivo napravio je Jonas Salk 1950. Bilo je to izuzetno skupo cjepivo jer su kao sirovina korišteni bubrezi majmuna, ali i unatoč toj činjenici 1956. cijepljeno je 60 milijuna djece.

Znanstvenik Albert Sabin je otprilike u isto vrijeme napravio živo cjepivo, za koje se nisu morale ubijati životinje u tolikom broju. SAD je dugo oklijevao s korištenjem njegovog cjepiva, pa je Sabin predao uzorke SSSR-u, gdje su stručnjaci Smorodincev i Čumakov brzo organizirali testiranje i proizvodnju cjepiva. Provjeravali su ga na sebi i svojoj djeci, na svojim unucima i unucima svojih prijatelja.

U Sovjetskom Savezu poliomijelitis je iskorijenjen 1959.-1961., kada je cijepljeno 90 milijuna djece različitih uzrasta. Od tada se uz pomoć istih cjepiva ova bolest iskorjenjuje u cijelom svijetu. Svjetska zdravstvena organizacija je 1988. usvojila program borbe protiv bolesti i do 2011. broj obolijevanja se s 350 tisuća smanjio na tisuću i pol godišnje. Sada je usvojen i program potpunog uništenja bolesti, kao što je svojevremeno učinjeno i s velikim boginjama.

Ruski tekst na sajtu Ruskog reportera