M-4, prvo sovjetsko oružje nuklearne odmazde

M-4 se počeo uvoditi u naoružanje Ratnog zrakoplovstva SSSR-a nekoliko mjeseci prije svog izravnog konkurenta-američkog strateškog bombardera B-52. Fotografija: Boris Vasiljev

M-4 se počeo uvoditi u naoružanje Ratnog zrakoplovstva SSSR-a nekoliko mjeseci prije svog izravnog konkurenta-američkog strateškog bombardera B-52. Fotografija: Boris Vasiljev

Sovjetski „Bizon“ (u Americi je tako nazvan teški mlazni strateški bombarder M-4) bio je prvi interkontinentalni nosač nuklearnog oružja u svijetu koji je stupio u naoružanje. Kao „produkt Hladnog rata“ i suvremenik Tu-95, avion M-4 je konstruiran specijalno za dopremanje „oružja odmazde“ na teritorij SAD-a, no povijest mu je na kraju ipak odredila skromniju i mirnodopsku ulogu.

Iako je razvio svoju nuklearnu bombu samo 4 godine nakon Amerikanaca i time postao druga nuklearna sila na svijetu, SSSR je tada, krajem 1940-ih, zaostajao po količini svog raspoloživog nuklearnog arsenala i nije imao sredstvo za dopremanje „oružja odmazde“ na teritorij protivnika. A izgradnja interkontinentalnog bombardera predstavljala je težak i kompliciran zadatak, za čije je izvršenje bilo potrebno postići izuzetne letno-tehničke karakteristike zrakoplova. Konstruktor Andrej Tupoljev, kome je izvorno izdan zadatak da napravi takav avion, sa svoje strane je kategorično odbio izvršiti ga i svoj je stav branio i pred Staljinom osobno.

Opasna testiranja

Ukupno je napravljeno 32 serijska bombardera, od kojih su se tri srušila prilikom testiranja, uz pogibiju svih članova posade.

Na kraju je 1951. konstruktor Vladimir Mjasiscev, Tupoljevljev učenik, dobio zadatak da u najkraćem mogućem roku projicira takav stroj i on je posebno povodom tog zadatka postavljen za generalnog projektanta novoosnovanog OKB-23. U svom izvještaju sovjetskoj vladi Mjasiscev je opisao planove za izgradnju bombardera s doletom od 11 do 12 tisuća kilometara i brzinom 900 km/h. I već poslije pola godine napornog rada na projektu, Mjasiscev je finalizirao maketu budućeg bombardera.

Izgradnja prvog eksperimentalnog zrakoplova odvijala se u tri smjene i doslovno za nekoliko mjeseci on je već bio spreman za polijetanje. Svoj prvi desetominutni let M-4 izvršio je 20. siječnja 1953. Za njim je u okviru prve etape tvorničkih testiranja uslijedilo još 27 letova.

Taktičko-tehničke karakteristike M-4

  • raspon krila: 50,53 m
  • dužina: 48,70 m
  • visina: 14,10 m
  • površina krila: 326,35 m²
  • maksimalna brzina: 947 km/h
  • praktični dolet: 8100 km
  • praktični strop leta: 11000 km
  • posada: 8 članova
  • borbeno opterećenje: 9000 kg normalno, 24000 kg maksimalno

Glavna udarna snaga aviona M-4 trebala je biti hidrogenska bomba RDS-37 snage 2,9 Mt. Ona je mogla uništiti cijeli jedan grad ili industrijsku zonu. Osim nje, avion je mogao nositi nuklearne i konvencionalne bombe manje snage, morske mine, torpeda i navođene bombe. M-4 je bio opremljen i snažnim obrambenim naoružanjem: devet topova NR-23 kalibra 23 mm ili šest topova AM-23 kalibra 23 mm.

Upravo M-4 je postao prvi interkontinentalni nosač nuklearnog oružja u svijetu, koji je uveden u naoružanje borbenih snaga: avion se počeo uvoditi u naoružanje Ratnog zrakoplovstva nekoliko mjeseci prije svog izravnog konkurenta-američkog strateškog bombardera B-52.


Tantalove muke

Bez obzira na sve, uvođenje novog bombardera u upotrebu odvijalo se uz probleme i komplikacije. Posebne teškoće iskrsle su sa sustavom za upravljanje, čiji su kvarovi dosta dugo bili najveći problem ovog aviona. Uopće, ovaj stroj bio je vrlo nezgodan za upravljanje, posebno pri uzlijetanju i slijetanju, a manipulacije volanom bile su moguće samo uz ulaganje velikih fizičkih napora. Ozbiljan problem za pilote bio je slab sustav za klimatizaciju: morali su letjeti u toploj krznenoj odjeći, jer se na velikoj visini temperatura u kabini spuštala ispod nule.

Tijekom prve tri godine eksploatacije zrakoplova dogodilo se dosta kvarova i barem šest udesa. Završilo se na tome da se u gradu Engels, koji je postao glavna baza za M-4, dogodila „ženska buna“: supruge pilota izašle su na pistu i tako omele i onemogućile letove. A zbog problema s konverzijom M-4 za „car-bombu“, prva hidrogenska bomba bila je bačena s Tu-95.

Ipak, najveći problem koji je uočen tijekom testiranja postao je dolet: maksimalna udaljenost koju je mogao svladati M-4 iznosila je samo 9500 kilometara - duplo manje od planiranog. S takvim parametrom bilo je nemoguće doletjeti do SAD-a, izbaciti bombe i vratiti se natrag.

Jedini učinkoviti način rješavanja takvog problema bio je punjenje aviona u zraku. Specijalno za M-4 bio je napravljen sustav „Konus“ za punjenje gorivom u zraku, što je bombarder zapravo pretvaralo u tanker za gorivo. Nakon svega, M-4 je 8. veljače 1957. savladao 14.500 kilometara za 17 sati, s dva dodatna punjenja gorivom.

No, u to vrijeme već se pojavio 3M kao savršenija modifikacija ovog bombardera. Stoga je bila donesena odluka da se svi M-4 prenamjene u zrakoplove-cisterne, koji su bili u upotrebi sve do početka devedesetih godina. Konačno, kolovoza 1997. svi avioni iz serije povučeni su iz uporabe.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće