Američki „munjeviti globalni udar" - prijetnja Rusiji?
Na bojevoj interkontinentalnoj raketi
ne piše čime je ona opremljena, i pri masovnom lansiranju takvih
raketa vodstvo druge zemlje ima sve mogućnosti da organizira drugi
uzvratni udar. Na fotografiji: dio američkog antiraketnog sustava u
Poljskoj. Izvor: RIA „Novosti“
Put oko svijeta za 60 minuta
„Ako govorimo o postojećim balističkim nosačima s konvencionalnom opremom, onda je to neizbježan put prema eskalaciji sukoba s najtežim, potpuno apokaliptičnim posljedicama.“
Sergej Rjabkov, zamjenik šefa ruske diplomacije
Koncepciju Prompt Global Strike-a (PGS) („munjevitog globalnog udara") američka vojska je usvojila još ranih 2000-ih. Temelj ove ideje je mogućnost nanošenja nenuklearnog udara na bilo kojoj točki na zemaljskoj kugli najkasnije 60 minuta od donošenja takve odluke.
Kako se može riješiti ovaj zadatak? Prvu komponentu PGS-a, najrealniju za realizaciju, čine konvencionalne interkontinentalne rakete opremljene nuklearnim bojevim blokovima visoke preciznosti. Druga komponenta sredstava PGS-a mogu biti strateške krstareće rakete nadzvučne brzine. Kao treća komponenta PGS-a spominje se kinetičko oružje - „žezla Božjeg", kako su ironično nazvali ovo oružje koje je naširoko opisano u znanstvenoj fantastici, ali do sada nije realizirano u praksi.
Ciljevi brze dostave
Struktura ciljeva američkog PGS-a u principu nije tajna - navedena je u Pentagonovim dokumentima. Za koga se izrađuju sredstva PGS-a? Prvo, to su mobilni i stacionarni lanseri balističkih raketa, zapovjedni punktovi i ostali nuklearni objekti. Drugo, to su „sredstva za izolaciju bojišta" - lansirni uređaji operativno-taktičkih raketa, kao i protuavionskih, koje treba onemogućiti provođenje standardne zračno-kopnene ili zračno-pomorske operacije. Treće, to je teroristička infrastruktura i u tom slučaju primjena PGS-a ni po čemu se ne razlikuje od udara s bespilotnih letjelica.
Od onih koji posjeduju ovu infrastrukturu spominju se Kina, Sjeverna Koreja i Iran, a u trećoj točki je - „međunarodni terorizam". Pritom, kako Rusija raspolaže tolikim brojem „sredstava za izolaciju bojišta", kao i mobilnim lansirnim uređajima za rakete, jasno je da se zbog toga ni ona ne može isključiti iz popisa potencijalnih ciljeva PGS-a. Razumljivo je da je ovakav napad povezan s rizicima nuklearne eskalacije i sveobuhvatnog uzvratnog udara po SAD-u. Ali samo na temelju ove jedne teze ne može se zaključiti da PGS ne prijeti Rusiji.
Ocjena rizika
Najvažniji dio PGS-a su naravno balističke rakete opremljene nuklearnu bojevim glavama visoke preciznosti. Ova ideja je nastala među prvima, a isto tako je među prvima bila izložena kritikama skeptičara.
U uvjetima smanjenja prijetnje i opasnosti od globalnog nuklearnog rata poslije 1991. i istovremeno vidnog smanjenja praga primjene operativno-taktičkog nuklearnog oružja, krupno razvijanje sredstava PGS-a može bitno zakomplicirati održavanje strateške stabilnosti.
Zapravo, nuklearnu interkontinentalna balistička raketa ima čitav niz nedostataka. Prije svega zbog toga što su na otkrivanje startnih objekata takvog tipa (kao i bojevih blokova nakon razdvajanja) naciljani svi sustavi za upozorenje na raketni napad i informacijska sredstva PRO-a. Ako to nema poseban značaj u provođenju operacije sredstvima PGS-a protiv zemalja trećeg svijeta, sve postaje puno gore onda kada bi potencijalni protivnik bio istog kalibra kao Rusija, ili barem kao Kina.
Na bojevoj interkontinentalnoj raketi ne piše čime je ona opremljena, i pri masovnom lansiranju takvih raketa vodstvo druge zemlje ima sve mogućnosti da organizira drugi uzvratni udar, to jest da lansira svoje rakete (sada već s nuklearnim glavama), ne čekajući da dolete neočekivani gosti. S točke gledišta načela nuklearne strategije i međunarodne sigurnosti u cjelini, ovo je vrlo loša varijanta.
Otuda i reakcija ruskog Ministarstva vanjskih poslova. „Ako govorimo o postojećim balističkim nosačima s konvencionalnom opremom, onda je to neizbježan put prema eskalaciji sukoba s najtežim, potpuno apokaliptičnim posljedicama", izjavio je Sergej Rjabkov, zamjenik šefa ruske diplomacije.
Stoga je kroz nekoliko godina osnovni naglasak u razvijanju sredstava PGS-a pomaknut na nadzvučne letjelice. Ova tema je kompliciranija s točke gledišta inženjerskog projektiranja i tehnološke realizacije, mada su konačno dobivena borbena sredstva elastičnija, univerzalnija i perspektivnija.
Valja razumjeti mogućnosti suvremenih sustava PVO-a. Vrhunski ruski PVO raketni sustavi S-300PMU-2 „Favorit" i S-400 u mogu napasti ciljeve koji se kreću brzinom do 2.800, odnosno do 4500 m/s. To je već nadzvuk, iako prototip Falcon HTV-2 razvija brzinu do 7800 m/s, što je već usporedivo s brzinama bojevih blokova interkontinentalnih raketa u terminalnoj fazi putanje. S objektima koji imaju sličnu brzinu mogu raditi unutar-atmosferski presretači 53T6 iz sastava sustava PRO A-135 „Amur", ali oni postoje samo u moskovskoj industrijskoj zoni i njihov broj je ograničen na nekoliko desetaka.
A kada je riječ o sredstvima za kinetičko uništavanje, ni njihovo razvijanje ni stvaranje sredstava za obranu od njih nisu pitanje sutrašnjice. U svakom slučaju, lansiranje takvih sustava u orbitu označit će početak nove utrke u naoružanju, orijentirane na stvaranje oružja svemirskog baziranja, a možda i povratka na orbitalne sustave nuklearnog bombardiranja, čiji su prvi prototipovi bili testirani još krajem 1960-ih i kasnije zabranjeni sporazumom SALT-2 iz 1979.
U uvjetima smanjenja prijetnje i opasnosti od globalnog nuklearnog rata nakon 1991. i istovremeno vidnog smanjenja praga primjene operativno-taktičkog nuklearnog oružja, krupno razvijanje sredstava PGS-a može bitno zakomplicirati održavanje strateške stabilnosti. Time se i objašnjava oštra reakcija ruskog MVP-a.