Oponašajući Boga: Budućnost robotike u očima pisaca znanstvene fantastike

Izvor: Leonid Kaganov

Izvor: Leonid Kaganov

Kako znanstvena fantastika predviđa tehnički razvoj te kad će roboti zamijeniti čovjeka?

Stotinu ljubitelja robota okupilo se krajem studenog na prvom irkutskom festivalu posvećenom robotici „RoboSib“. Glavni događaji programa bili su okrugli stolovi i susreti sudionika s poznatim ruskim piscima znanstvene fantastike, koji su došli u Irkutsk kako bi mladim inženjerima govorili o tome na koji način zamišljaju tehničku budućnost.

Bez obzira na radni dan, u prostoriji irkutskog SibExpoCentra od ranog jutra je velika gužva i prilično bučno. Vrlo je živo, jer je započeo prvi irkutski festival robotike „RoboSib“ na koji se dolaze natjecati ljubitelji i konstruktori iz čitavog Sibira. 

Posljednje pripreme prije početka odvijaju se uz pozdravni govor specijalnih gostiju događaja – pisaca znanstvene fantastike Sergeja Lukjanenka, Mihaila Uspenskog i Leonida Kaganova. Njihov dolazak nije ništa manje značajan od samog festivala na kojem sudjeluju. 

Lukjanenko govori okupljenim za okruglim stolom mladim ruskim inženjerima o tome kako su pisci znanstvene fantastike zamišljali robote. Tijekom rasprave ispostavlja se da pod riječi „robot“ pisci i obični građani često podrazumijevaju različite stvari.

„Govoreći o robotima, pisci fantastike prije svega se prisjećaju mehaničkih čovjekolikih radnika koje je smislio Karel Čapek“, objašnjava Lukjanenko jednom od mladih robotičara. „Istovremeno suvremeni robot je nešto drugo“. A s gledišta znanstvene fantastike piscima su zanimljivi prije svega čovjekoliki roboti te čitav kompleks tehničkih i etičkih problema koji su s njima povezani. 


Pisac znanstvene fantastike Sergej Lukjanenko. Izvor: Leonid Kaganov

Ipak, ma štogod značilo danas to „nešto drugo“, Lukjanenko je uvjeren da će čovječanstvo kroz suvremene usko specijalizirane robotičke sustave doći naposljetku upravo do robota koje su izmislili pisci fantastike: „Na kraju ćemo doći do čovjekolikih robota. I to zbog jednostavnog razloga: naš svijet stvoren je za ljude. Zbog toga će se samo oni roboti, koji budu maksimalno slični ljudima, moći snaći na ovom svijetu“. 

No zbog čega čovjek pokušava stvoriti njemu sličnu savršenu mašinu, ako je on sam nesavršen? Na to pitanje Lukjanenko odgovara filozofski: robot je, u najmanju ruku, jedna od mogućnosti putem koje čovjek može sa strane pogledati na sebe.

„Stvaranje robota je pokušaj da se nadmaši Bog ili barem da ga se dosegne u ideji da se stvori nešto razumno“, govori pisac, čiji je glas, pušten kroz mikrofon, sličan onom na telefonskoj sekretarici. „I dok ne stvorimo umjetni razum, koji će prije ili kasnije biti stvoren, to će za čovječanstvo biti jedna od njegovih zadaća“.

Na maksimalno apstraktnoj razini sve izgleda logično i razumljivo u svezi s robotičkim zadaćama. Nije jasna samo jedna stvar: kako na tom putu znanstvena fantastika može pomoći čovječanstvu?

„Osnovna zadaća fantastike je pronalaziti puteve po kojem će moći ići drugi ljudi“, odgovara Lukjanenko. Smatra da nijedan pisac znanstvene fantastike neće moći reći kako se pravilno rade roboti, no može reći zašto su oni potrebni. U to nema nikakve sumnje. Kao ni u to da će ih konstruirati ona djeca koja danas puštaju po irkutskom izložbenom paviljonu svoje prve mehaničke proizvode.


Pisac Mihail Uspenski. Izvor: Leonid Kaganov

„Gledam ovdje suvremenu djecu i shvaćam kako nisam imao djetinjstva“, šali se Leonid Kaganov. Na njegovom licu ocrtava se pomalo tužan smiješak pisca satiričara. „Jedino što sam imao bile su književne iluzije u obliku željeznog čovjeka s lampom umjesto nosa i nekakve jednostavne instalacije, napravljene na radiotehničkim kružocima, koje zapravo nisu mogle ništa uraditi. Prisjeća se da su u njegovom djetinjstvu postojala dva svijeta: fantastičan i realan svijet. Čitavo vrijeme te dvije linije išle su paralelno, jedna uz drugu. A danas su se konačno susrele“.

Teme i ideje ruske književnosti 21. stoljeća
Ruska književnost se, kao i uvijek tijekom svoje duge povijesti, i u 21. stoljeću bavi svojom važnom zadaćom: osmišljava epohu, slika portrete novog društva i njegovih predstavnika, postavlja provokativna pitanja, stvara realistične, polufantastične ili postapokaliptične slike, traži forme koje odgovaraju vremenu i, najzad, otkriva mnoga nova imena. Ruski vjesnik predstavlja najvažnije teme i postignuća ruskih književnika novog stoljeća.

„Po obrazovanju sam robotičar“, priznaje Kaganov. „U dokolici, u večernjim satima, napravio sam robota s kojim se može razgovarati. U mikrofon mu navedeš jedno ime ili pojam, a on ti, kao odgovor, čita prvi pasus o tome iz internet enciklopedije“.

„Zbog čega su nam potrebni roboti? Robot je, prije svega, pomoćnik koji umjesto čovjeka obavlja njegov posao“, tvrdi Mihail Uspenski. „Robot je još branitelj. Barem je takav bio jedan od prvih robota koji je bio opisan u književnosti“.

Činjenice govore u prilog tih riječi. Prije doslovno nekoliko godina roboti su pomagali čovjeku samo u vojnoj i industrijskoj sferi. Tek posljednjih godina svijet su počeli preplavljivati svakodnevni roboti, roboti u medicini, roboti-igračke, prijevozni roboti... Međutim, vektor razvoja robotike do danas određuje vojna sfera. Iz te sfere najnovija otrića se dalje šire. Recimo, exoskeleton: isprva je bio stvoren za potrebe vojske, a danas olakšava rad u automobilskim tvornicama.

No jesu li u stanju roboti jednom u potpunosti zamijeniti čovjeka? I treba li se tog bojati? Sudeći prema problematici stvaralaštva pisaca fantastike, zaista postoji dosta tog čega bi se trebali bojati. Ipak i po tom se pitanju mišljenja razilaze. Uspenski se ne slaže sa svojim kolegama piscima. „Ne mislim da to predstavlja tako veliku opasnost kao što se misli. Još nedavno su nas plašili klonovima. Najopreznije države čak su zabranile pokuse s kloniranjem. I gdje su danas ti klonovi?“