Tu-95, najbučniji simbol Hladnog rata

Konstrukcija elisa i velika snaga motora učinili su Tu-95 jednim od najbučnijih zrakoplova na svijetu - njega detektiraju čak i hidroakustički sustavi podmornica. Izvor: ITAR – TASS

Konstrukcija elisa i velika snaga motora učinili su Tu-95 jednim od najbučnijih zrakoplova na svijetu - njega detektiraju čak i hidroakustički sustavi podmornica. Izvor: ITAR – TASS

U mjesecu studenom 1952. svoj prvi let izvršio je Tu-95, prvi sovjetski interkontinentalni bombarder i posljednji avion koji je napravljen po naređenju Josifa Staljina. Osim glavnog zadatka - borbenog dežurstva i spremnosti za predvođenje napada na SAD preko Sjevernog pola - ovaj jedini serijski turboelisni bombarder bacao je termonuklearne bombe i rastjerivao američke nosače zrakoplova.

„Medvjed"

Javna demonstracija bombardera održana je u ljeto 1955. u Moskvi, na paradi za Dan avijacije. Strani stručnjaci visoko su ocijenili Tu-95, a NATO mu je dodijelio kodni naziv Bear („medvjed").

U samim počecima izrade Tu-95, razmatrane su varijante po kojima bi se bombarder opremio i turboelisnim i mlaznim motorima, ili sa šest mlaznih. Na prvom prototipu, „proizvodu 95/1" bilo je ugrađeno osam turboelisnih motora, koje su okretale elise s četiri peraje promjenjivog koraka od 5,6 metara i imale rekordni koeficijent djelovanja u svim režimima rada. Konstrukcija ovih elisa i velika snaga motora učinili Tu-95 jednim od najbučnijih zrakoplova na svijetu - njega detektiraju čak i hidroakustički sustavi podmornica.Istovremeno, Tu-95 je najbrži elisni avion na svijetu i jedini serijski turboelisni bombarder. Slavu nebeske dugovječnosti dijeli s američkim B-52: oba zrakoplova poletjela su 1952. i proizvode se i dan danas.

Topli obrok

U avionima Tu-95 prvi put u SSSR-u pojavile su se mikrovalne pećnice, kako bi se posadi lako osigurao topli obrok.

Ukupno je u cjelokupnoj povijesti Tu-95 bilo napravljeno više od 20 modifikacija. Osim toga, na temelju njega je Ogledno-konstruktorski biro „Tupoljev" odmah napravio nekoliko drugih zrakoplova. Tako je 1957. svoj prvi let izvršio Tu-116 - avion za međunarodne posjete vodstva SSSR-a. On je u cjelini bio napravljen od Tu-95; razlika se sastojala u teretnom odsjeku, gdje je smještena hermetička kabina s dvije prostorije za 20 ljudi, kuhinjom i službenim prostorijama.Nešto kasnije počela je i serijska proizvodnja putničkog Tu-114 - to je dugolinijski zrakoplov za koji je kao osnova poslužio opet Tu-95. Kako su letovi bili dugi, u avionu su bili predviđeni kupei s mjestima za spavanje i kuhinja, a u sastav posade obavezno je ulazio kuhar.


Car-bomba i ostali eksperimenti

Za vrijeme testiranja Tu-95 je dostavljao nuklearnu i termonuklearnu municiju na poligone, a na bojevom dežurstvu avion u teretnom odsjeku imao je „bubanj" - lansiranje sa šest krstarećih raketa H-55. Osim teretnog odsjeka, Tu-95 može nositi deset raketa ispod krila.Za testiranje sustava AN602 snage 60 megatona, koji je dobio nadimak Car-bomba, bio je napravljen jedan jedini primjerak zrakoplova Tu-95V. Bomba s padobranskim sustavom bila je teška preko 27 tona i nije mogla stati u teretni odjel, zbog čega je na avion ugrađen jak držač, skinute su ručke s otvora za bombe, a korpus je pokriven bijelom fluorescentnom bojom.

Iskakanje bez katapulta

Izbacivo sjedalo (za katapultiranje) u Tu-95 nije predviđeno, u izvanrednim situacijama posada napušta zrakoplov kroz obični otvor smješten iza prednje noge stajnog trapa. Između sjedala je smješten transporter koji pokreće inženjer leta. Piloti, navigatori i inženjeri premještaju se sa svojih sjedala na transporter i idu prema izlazu, a strijelac u repu samostalno napušta bombarder.

Kada je Car-bomba eksplodirala na poligonu na arktičkom arhipelagu Nova Zemlja 30. listopada 1961., Tu-95V se nalazio na udaljenosti od 39 kilometara. Kada je sletio, pri tehničkom pregledu je ustanovljeno da su tijelo aviona i krila dosta nagorjeli i da su se aluminijski detalji istopili ili deformirali. Posada zrakoplova na čelu s Andrejem Durnovcevom bila je sretna što tog puta nije odlučeno da se primjeni treći stupanj bombe koji povećava njezinu snagu do 100 megatona.S istom posadom Tu-95V je 1962. sudjelovao u još nekoliko termonuklearnih pokusa. Avion je još jednom primijenjen 1970-ih, kada je iz Moskve hitno trebalo dostaviti planer Tu-144 u Novosibirsk. Pričvrstili su ga na isti držač na koje je bila pričvršćena i Car-bomba.

Dežurstvo za napad preko Sjevernog pola

Glavni posao za Tu-95 u sovjetsko vrijeme bilo je borbeno dežurstvo i spremnost da se po potrebi nanese udar po strateškim objektima mogućeg protivnika. Pretpostavljalo se da će udar nanositi najkraćim putem, preko Sjevernog pola. U tom cilju su na plutajućim ledenim poljima bili napravljeni aerodromi za podršku. Dvije Tu-95 letjelice su se 1958. godine uspješno spustile na takvu platformu, a poteškoće su se pojavile tek pri kočenju na ledu. No kada se počelo s dopunjavanjem goriva u zraku, nije bilo više potrebe za plutajućim aerodromima.Između ostalog, u zadatke bombardera na dežurstvu spadalo je i zastrašivanje američkih nosača zrakoplova.

„Dobivamo zadatak: u Atlantiku, na nekim koordinatama primijećen je nosač zrakoplova. Polijećemo. Dosta prije cilja spuštamo se na nekih 200 metara, da nas radar ne bi primijetio, i približavamo se. Prelijećemo palubu, fotografiramo, a i razne geste pokazujemo... prijeteće", priča Vitalij Volkov, veteran dalekometne avijacije. „Jednom, istina, gotovo da nismo nastradali: s nosača zrakoplova 'Amerika' kod Azorskih otoka podigla su se četiri lovačka zrakoplova, stisli su nas i usmjerili prema SAD-u. Zapovjednik se povezao s bazom i raportirao. Baza je naredila proboj. Mi tu legnemo na gas i - pravac u oblake..."