Od geološke povijesti do geopolitike Arktika

Prema Konvenciji UN-a o pomorskom pravu (UNCLOS) iz 1982. g., države mogu proširiti svoju priobalnu ekonomsku zonu od 200 milja ako dokažu da su uzvišenja oceanskog dna (grebeni) na području na koja polažu pravo - povezana s kontinentom i zapravo čine njegov produžetak. No, postoji i ograničenje: proširenje je moguće najviše za dodatnih 150 milja. Drugim riječima, ako Rusija dokaže da su Greben Lomonosova i Greben Mendeljejeva na koje polaže pravo - produžetak kontinenta, može se proširiti za 150 milja uz oba grebena. Ne više od toga. No i kod te odredbe postoji izuzetak koji omogućuje da se ide i preko ograničenja od ukupnih 350 milja. Potrebno je dokazati da Euroazijska kontinentalna ploča zalazi u ocean. U tom slučaju će Rusija moći prisvojiti ne samo Greben Lomonosova i Greben Mendeljejeva nego i Kotlinu (oceanski bazen) podmorničara koja se nalazi između njih, kao i dio Kotline Makarova. Ukoliko Rusija uspije pridobiti oponente, a to su prvenstveno američki znanstvenici, moći će prevladati ograničenje od 350 milja i ostvariti pravo na daleko veću površinu - od više od milijun kvadratnih kilometara.

Amerikanci tvrde da spomenuti grebeni nisu nastavak kontinenta, nego da su se sami po sebi pojavili u oceanu. Na koji način? Na primjer, tako što se iz podvodnih vulkana izlijevala magma. U svakom slučaju bilo bi dobro imati podatke o sastavu geološkog materijala tih grebena radi usporedbe sa sastavom kontinentalnog tla. Ali da bi se došlo do tih uzoraka, potrebno je provesti izuzetno složene radove i bušiti dno oceana i po nekoliko kilometara. Za sada se nitko nije odlučio na tako skupe poduhvate. Kada je riječ o mnogo jeftinijim geološkim i geofizičkim istraživanjima, takvi se podaci mogu različito tumačiti, pa samim tim i osporavati.

Ledeni cvjetovi Arktika Na površini Sjevernog ledenog oceana blizu sjevernog ruskog primorja rastu „cvjetovi“ u kojima vrije mikroskopski život. U pitanju je vrlo neobičan i nedovoljno istražen fenomen. „Cvjetna polja“ koja rastu na oceanu okovanom u led izgledaju kao prizor s druge planete iz znanstvenofantastičnog filma. Dapače, u njima se možda krije i tajna pojave života na Zemlji.

U takvim okolnostima najbolji način kako izbiti argumente iz ruku neistomišljenika jest da razvijemo realan model evolucije Arktičke regije koji bi objasnio kako se ona formirala u posljednjih 150 milijuna godina. Koji blokovi kore su odakle stigli u polarnu područje, gdje se Zemljina litosfera razdvajala, a gdje su se njezini dijelovi spajali.

Godine 2010. na inicijativu akademika Nikolaja Lavjorova Federalna agencija za eksploataciju zemnih bogatstava („Rosnedra") uključila je Rusku akademiju znanosti u pripremu zahtjeva koji Rusija treba predati Komisiji UN-a za granice kontinentalnog šelfa (CLCS). U pitanju je rad na modelu evolucije Arktičke regije. Taj model pokazuje da je prije 150 milijuna godina u Zemljinoj pripolarnoj oblasti postojao kontinent Arktida, koji se nalazio između Sjevernoameričkog i Euroazijskog kontinenta. Arktida se zatim počela raspadati i njezin istočni dio, koji je obuhvaćao kontinentalne blokove Aljaske, Čukotke i Novosibirskih otoka, odvojio se od kanadskog pograničnog dijela i, okrećući se suprotno od kazaljke na satu, počeo se približavati Sibiru, s kojim se na kraju sudario, zatvorivši Južno-Anjujski ocean. Zbog toga se na mjestu nekadašnjeg istočnog dijela Arktide u razdoblju od prije 150 do 120 milijuna godina formirala Kanadska kotlina.

Ipak, time se ne završava priča o raspadu Arktide. Njezino „tijelo", odnosno litosfera u njenom središnjem i zapadnom dijelu zatim se rasteže u meridijalnom pravcu. Taj proces se nastavlja sve do danas. Kao posljedica takve evolucije, od drevne Arktide ostao je samo njezin središnji dio, koji je neka vrsta mosta između Sjeverne Amerike i Euroazije. Taj most se sastoji od Grebena Lomonosova, Grebena Mendeljejeva i grebena Alfa, kao i Kotline podmorničara i Kotline Makarova koje se nalaze između njih.

Naš model zasniva se na ogromnom broju geoloških i geofizičkih podataka do kojih smo došli tijekom dugogodišnjih istraživanja Arktika od strane ruskih i stranih znanstvenika. Prije svega, trebalo je shvatiti kako je funkcionirao mehanizam koji upravlja kretanjem ploča i blokova Zemljine kore u arktičkoj regiji. Ključnu ulogu u tome imali su podaci seizmičke tomografije Zemlje. Na temelju njih je i razvijen model evolucije te regije. Tihooceanske ploče uranjaju u Zemljin plašt (omotač ispod kore). Materijal ploče postupno se topi i, kada dosegne dubinu od oko 670 kilometara, nastavlja teći horizontalno šireći se daleko ispod kontinenta. Zatim se ponovno podiže i teče natrag prema Tihom oceanu te tako formira tzv. konvekcijsku ćeliju, koja poput pokretne trake vuče ploče i blokove Zemljine kore. Na to se zapravo i svodi sav mehanizam kretanja ploča i blokova.

Mega perspektive za arktičku mega regiju Ruski Arktik je mega-regija koju u mnogim dijelovima tek treba kolonizirati. Iako na Arktiku živi više od 2 milijuna ruskih građana, u ovaj ekonomski zlatni rudnik Rusije potrebno je uložiti ogromna sredstva. Vlada Ruske Federacije još jednom je detaljno razmotrila razvojnu strategiju i najavila da će Rusija do kraja ove godine definitivno utvrditi svoje sjeverne granice.

Zbog te konvekcije je i došlo do odvajanja istočnog segmenta Arktide od Sjevernoameričkog kontinenta prije 150 milijuna godina. Ali kada je on povučen prema Sibiru, konvekcija nije prestala, nego je promijenila smjer. Nastavila je rastezati Arktidu u meridijalnom pravcu, što je dovelo do odvajanja Grebena Lomonosova od pograničnog dijela Barentsovog mora i do formiranja Euroazijskog bazena, od prije 50 milijuna godina. Uslijed tih tektonskih promjena u središnjem dijelu Sjevernog ledenog oceana formiran je preostali veliki dio drevnog kontinenta Arktide u vidu podvodnog tektonskog mosta koji čine Greben Lomonosova, Greben Mendeljejeva i greben Alfa, zajedno s kotlinom podmorničara i kotline Makarova. Taj most, koji se proteže preko Sjevernog pola, povezuje krajeve Euroazije i Sjeverne Amerike. I to bi ukratko bila znanstvena osnova za znatno proširenje prava na podvodni kontinentalni prag (šelf).

Ovaj model ide samo u korist Rusije, Kanade i Danske, koje su u ovom slučaju strateški saveznici. Kako će to prihvatiti ostale zemlje teško je reći. Po svoj prilici će mu se usprotiviti, jer će teško pristati na to da se podjela Arktika izvrši samo između spomenutih država. U svakom slučaju, razmatranje ruskog modela evolucije Arktika prije svega je zadatak svjetske znanstvene zajednice i ona treba dati konačno mišljenje o tome. Rusija bi 2014. trebala podnijeti zahtjev Komisiji UN-a za granice kontinentalnog šelfa (CLCS).