Gdje i kako se grade nuklearne podmornice u Rusiji
Od tegljača i teglenice do pontona i ribarskih brodova - u posljednjih nekoliko desetljeća „Sevmaš" je izgradio više od sto brodova za Njemačku, Švedsku, Norvešku i Nizozemsku. Izvor: ITAR-TASS
„To je kao kad dijete vodite prvi put u školu. S jedne strane, reklo bi se da je već stasalo, a s druge - znate da je to tek početak", s uzbuđenjem govori Nikolaj Semakov koji je „odgovoran za isporuku" prve ruske podvodne krstarice 4. generacije - podmornice „Jurij Dolgoruki" (projekt br. 955 „Borej").
Semakov je načelnik odjela za brodogradnju „Sjevernog poduzeća za strojogradnju" („Sevmaš"). Na svojoj prvoj podmornici radio je čitavih 17 godina.
Odsada će nove podmornice „Sevmaša" sve češće krstariti morima i oceanima. Do 2020. „Sevmaš" planira izgraditi 15 nuklearnih podmornica nove generacije - sedam „jasena" i osam „boreja".
„To je bio pravi test za cijelu našu industriju jer na svakom projektu radi više od 600 tvrtki. Cjelokupna industrija! Možemo li mi stvoriti tako složeno plovilo? Praksa je pokazala da itekako možemo. Iako smo u tom procesu naišli na more problema, i mnogo toga se moralo dorađivati nakon prvih testova. No zato je sljedeća podmornica 'Aleksandar Nevski' završena za sedam godina, a 'Vladimir Monomah' - već za šest", ističe Semakov.
Od tegljača i teglenice do pontona i ribarskih brodova - u posljednjih nekoliko desetljeća „Sevmaš" je izgradio više od sto brodova za Njemačku, Švedsku, Norvešku, Nizozemsku. Razvoj civilne brodogradnje održao je na površini i 90-ih godina zapravo spasio od propasti najveće vojno brodogradilište u Rusiji.
„Izgradnja podmornica sada je svojevrstan biznis. Prošla su vremena kada su se naši proizvodni problemi rješavali po nalogu partije. Danas je važno znati pregovarati – i o cijeni, i o rokovima. U skladu s tim se i snalazimo u ovim teškim tržišnim uvjetima", objašnjava načelnica tima za mjerenja i testiranje Aleksandra Vlasova - dobitnica ruskog nacionalnog priznanja „Inženjer godine za 2012."
Iz 42. navoznog pogona „Sevmaša" izašla je prva sovjetska nuklearna podmornica „Lenjinski komsomol" (1957.), a desetak godina kasnije i prva na svijetu titanijska nuklearna podmornica „Zlatna ribica" (1968.), čiji je rekord brzine pod vodom od 84 km / h i dalje premca. Postupno je u osvajanju novih granica počeo prednjačiti 55. pogon. U njemu je tijekom 80-ih razvijena serija najvećih čeličnih „grabljivica" na svijetu s dužinom kao dva nogometna terena i visinom 9-katne zgrade - to su podmornice projekta br. 941 „Akula" ( „Ajkula" ), inače uvrštene u Guinnessovu knjigu rekorda.
Razina odgovornosti Vlasove i njezinog tima je ogromna. Na radnim dubinama podmornice mlaz vode iz centimetarski šupljine u trupu mogao bi lako presjeći čovjeka na pola. Nije slučajno da se za stolom podmorničara treća zdravica uvijek diže „za izdržljivost čvrstog trupa".
Podmornice se u stvari ne grade - one se zavaruju. Milijuni varova koji spajaju stotine tisuća dijelova čine suvremenu nuklearnu podmornicu. Uz svaki var stoji ime njegovog majstora i taj podatak čuva se tijekom cijelog radnog vijeka podmornice. I osim što se svaki spoj zatim pažljivo provjerava rentgenskom i ultrazvučnom analizom - osobna odgovornost za bilo kakav propust, koji bi inače izazvao katastrofu ravnu černobilskoj, značajno utječe na kvalitetu rada.
No postoje i takvi zavarivački radovi gdje nikakvo iskustvo i majstorstvo ne pomaže. Tu na scenu stupaju roboti.
„U takvim slučajevima zavareni spoj dostiže savršenstvo", s ogromnim uzbuđenjem ističe inženjer elektronike prve kategorije Sergej Rižkov. Stali smo pred okrugli prozorčić koji se nalazi nasred ogromnog bureta visine 4 kata i zapremnine 900 kubičnih metara. Iza debelog stakla ogromna robotska ruka s elektroničkim topom umjesto šake bori se s gomilom željeza. Snop elektrona iz cijevi klizi niz metal i nakon žutog traga ostavlja za sobom savršen spoj.
„Valja naglasiti da je sva oprema ruske proizvodnje, to su vrhunski elektronički proizvodi Znanstvenoistraživačkog tehnološkog instituta 'Progres' u gradu Iževsku. To je jedinstveni sustav s mogućnošću neograničenog kretanja u prostoru. Mnogi su čuli za njega... i mnogi bi bili sretni da ga imaju, i Amerikanci, i Nijemci, i Japanci", s ponosom ističe Rižkov.
Iz ogromnog bureta ispumpan je zrak do razine svemirskog vakuuma. Upravo su takvi uvjeti presudni da bi se postigla za jedan stupanj viša kvaliteta zavarivanja. U toj komori se zavaruju spojevi na čvorištima od kojih izravno ovisi nečujnost podmornice.
Nevidljivost je glavno oružje svake podmornice i na to se svodi sav smisao postojanja podmorničke flote. Podmornica koja je u presudnom trenutku otkrivena ubrzo biva uništena, tako da je njena nečujnost stalna i najveća briga njenih projektanata. Proces zavarivanja elektronskim snopom uvelike rješava probleme.
No, crna kao katran „bešumna" vanjština samo je vanjska strana brojnih tehnologija skrivenih pod čeličnim trupom velike čvrstoće. To su tehnološke tajne koje omogućuju ruskim podmornicama da se nađu neprimijećene usred protupodmorničkih vojnih vježbi NATO-a i da se s vremena na vrijeme pojave u Meksičkom zaljevu. Ili da uz oštro „oko" i osjetljivo „uho" primijete i prepoznaju protivnika na udaljenosti od preko 200 km. I na kraju krajeva, da stave točku na brojna pitanja koja muče mnoge preko oceana, na primjer kako to da je ruski protubrodski sustav „Oniks" bolji od američkog „Harpuna", ili kako to da ruske krstareće rakete imaju dvostruko veći domet nego „Tomahawk".
Ruski tekst na sajtu Ruskog reportera