Izvor: Vjačeslav Šiškojedov / Rossijskaja gazeta
Zanimljivi događaji se odvijaju na jezeru Čebarkulj. Tamo ronioci pokušavaju izvaditi s dna najveći ostatak meteorita. Zasad su uspjeli samo doći do njega sondom, a kasnije su našli nekoliko sitnih ostataka meteorita.
Na dan našeg dolaska na jezero započinjala je padati hladna kiša, a prodoran vjetar tjerao je po nebu olovne oblake. Od obale do mjesta ekspedicije došli smo gumenim čamcem zajedno s čeljabinskim „spasiocima“, koji danonoćno dežuraju na obali. Vozili smo se nekih desetak minuta te naposljetku pristali uz platformu u čijem središtu se nalazi žuti šator. To je glavni, nadvodni „stacionarni“ prostor. Pored se nalaze još dvije pokretljive platforme, opremljene svom potrebnom opremom za ronjenje. Otamo i kreću ronioci. S platforme se otvara živopisni pogled na Čebarkulj i okolicu.
„Bunar“ na dnu
Tijekom našeg boravka dva su ronioca zaronila te krenula u potragu. U ekipi rade četiri čovjeka, plus voditelj i njegov pomoćnik. Međutim, ono najzanimljivije događa se ispod vode.
„Na dnu bazena kopa se pomoću specijalne tehnike, slikovito rečeno, bunar“, objašnjava bit operacije Maksim Šipulin, tehnički direktor ekaterinburške kompanije koja se bavi padom meteorita. „Isprva smo mislili da će dijametar meteorita iznositi šest metara, no on je došao do 20, područje istrage se proširilo. Ronioci su prešli dubinu od 14 metara, rad se vodi u uvjetima potpunog smanjenja vidljivosti, na opip. Ronioci ne samo da moraju biti pripremljeni na najvišoj profesionalnoj razini, nego imati i izvrstan vestibularni organ. U protivnom je vrlo lako izgubiti orijentaciju u prostoru. Nedavno se jedan ronilac skoro ugušio zbog naslage gustog mulja, dobro je da ga nije obuzela panika. Postoji elemenat rizika; što dublje ronioci odlaze, teže je raditi“.
Radovi se vode od jutra do večeri. Uvijek je netko od ekipe ispod vode, postoji pauza samo za ručak.
Ved tajne lebdi nad jezerom
Na početku operacije postojala je jedna psihološki složena situacija, kad je hidrolokator pokazao da se „objekt sličan meteoritu“ nalazi na dnu, no potrage nisu davale nikakvih konkretnih rezultata. Raspoloženje se promijenilo čim je ronilac Aleksej Ljahov sondom od jednog i pol metra dopro do „velikog“ meteorita. A 24. rujna našao je komadić meteorita veličine jedne šake.
Čitavu stvar ne može zaobići mistika. „Imam utisak da nekakvi „mali zeleni“ ne žele Zemljanima dati svemirsko tijelo“, govori Maksim Šipulin. „Mislili smo da možemo dohvatiti „veliki“ meteorit s dubine od 14 metara, no njega mulj sve dublje uvlači, sad već možemo govoriti o radu na 16-20 metara. Čak imamo novi termin „pametni mulj“. Osim toga, događaju se nevjerojatne stvari: pet puta smo probušili čamac, motori se kvare, uređaji u jednom trenuktu polude – ovo nije sasvim normalan teren!“
Tajna zona
Svaki dan ekspedicija s dubine vadi gomilu kamenja. Pod ruku dođu sidra te mnogobrojni magneti. Pomoću njih lovci na meteorite pokušali su izvući malene krhotine svemirskog tijela. Istovremeno sudionici ekspedicije naučili su sve o prirodi kamenja. Njihovo znanje je jednako znanju profesionalnih geologa. Govori se da se fragmenti meteorita mogu prepoznati po tragovima taljenja i karakterističnih kristala. A nakon što su 26. rujna izvadili tri ostatka, ronioci se nadaju da su naposljetku došli do „velikog“ meteorita (prema preliminarnim podacima, njegova veličina iznosi 50x90 cm).
Imali smo priliku vidjeti izvađeni s dna ostatak meteorita težine 4,8 kg. Ali nam nisu dopustili napraviti povijesnu fotografiju jedinstvenog nalaza. Radovi povezani s meteoritom prolaze u tajnosti: prema uvjetima ugovora sve informacije koje se tiču meteorita može objaviti isključivo naručitelj radova.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu