Najnoviji radar za Rusiju

Rosijska gazeta: Rusija nije produžila ugovor o zakupu radarskog sustava za upozorenje od raketnih napada „Darjal“ u okolini grada Gabale u Azerbejdžanu. Prije toga prekinuto je korištenje i dva radara slične namjene u Ukrajini. Objavljeno je da će sve potrebe nadoknaditi jedan radarski sustav u gradu Armaviru u Krasnodarskom kraju. No, je li to zaista tako?

Sergej Bojev: Trebali bismo završiti državne provjere radarskog sustava „Voronjež“ kod Armavira u drugom kvartalu 2013. nakon čega će oružane snage RF službeno dobiti ovaj radar na korištenje. Taj sustav će zaista pokriti sve potrebe i u potpunosti zamijeniti radar u Gabali, kao i sustave u Ukrajini, u Mukačevu i u Sevastopolju, koje smo napustili.

„Darjal“ je mogao pratiti lansiranje raketa na udaljenosti do 8000 km, od Afrike preko Kine do Australije. Ima li i armavirski „Voronjež“ iste mogućnosti?

S. B.: Radar u Armaviru u potpunosti pokriva mogućnosti sustava u Gabali. On je za te potrebe i razvijen.

Što će se dogovoriti s radarima koje ste ostavili u inozemstvu? Hoće li ih Azerbejdžan i Ukrajina moći koristiti i bez vas?

S. B.: Spomenuti sustavi u stanju su obavljati određene zadatke na području promatranja svemira. Ali funkciju koju su imali u okviru ruskog raketnog sustava za upozorenje od raketnih napada u svakom slučaju neće moći dalje vršiti. Snaga nije u metalu, nego u „mozgu“ samog sustava. Pošto „mozak“ pripada nama, on ostaje u Rusiji.

Zar ne postoji opasnost da bi treća strana mogla implementirati „mozak“ i okrenuti te sustave protiv nas?

S. B.: Takva mogućnost je slabo izgledna. U teoriji sustavi bi mogli biti upotrijebljeni za nadzor raketnih prijetnji na jugu i jugoistoku. Svojevremeno smo SAD-u i Velikoj Britaniji nudili suradnju na zajedničkim projektima uz korištenje informacijskih kapaciteta naših lokatora. Takvi prijedlozi nažalost nisu bili prihvaćeni.

Kakvi su naši radarski sustavi u usporedbi s radarima na Zapadu?

S. B.: Američki radari koji su trenutno aktivni po mnogim parametrima zaostaju za „Voronježom“. Mi uz to radimo i na novim sustavima. Nadamo se da ćemo razviti mobilne radare za upozorenje od zračno-svemirskih napada koji se mogu prebaciti u zonu opasnosti.

Zahvaljujući inovacijama našeg nobelovca i akademika Žoresa Alfjorova stvorili smo potpuno novi pojačivač koji je značajno poboljšao karakteristike radara. I takvih tehnoloških rješenja ima dosta, kako u eksploataciji tako i kada govorimo o inteligenciji sustava. Nalazimo se na pragu tehnološkog prodora u projektima na polju radarske fotonike i terahercnih tehnologija.

Slaba točka industrije obrane je upotreba komponenti strane proizvodnje. „Mozak“ novih sustava proturaketne obrane također je konstruiran na bazi čipova iz Kine i Tajvana?

S. B.: Prošle godine pokrenuli smo proizvodnju na području 90-nanometarske tehnologije i time postali osma zemlja na svijetu koja ima takvu vrstu tehnologije. To nam daje mogućnost da razvijamo integrirana vozila klase „space“ i „military“ za napredne svemirske i vojne tehnologije. No, naša mikroelektronska proizvodnja, inače najbolja u Rusiji, ne radi punim kapacitetom.

Ne radi se samo o potrebama nacionalne obrane. Mi smo među prvih 20 zemalja u svijetu po broju stoke, ali na tom spisku Rusija je također i jedina zemlja u kojoj ne postoji nacionalni sustav za identifikaciju životinja radio frekvencijom (RFID). Takva identifikacija omogućuje praćenje cijelog životnog ciklusa životinje, od proizvođača do potrošača, što je dobar način borbe protiv mesa sumnjivog porijekla. To je jedan od primjera komercijalne namjene, ali je istovremeno i pitanje nacionalne sigurnosti jer se tiče našeg zdravlja.

Razvili smo potpuno novi čip s savršenom kriptografskom zaštitom (naprednom enkripcijom). Čip bi se mogao koristiti za obilježavanje, odnosno za spomenutu radiofrekventnu identifikaciju (RFID), kod novih putovnica, karata za prijevoz, platnih kartica i osobnih dokumenata, što je sve u nadležnosti države. Usput, to stvara i nova radna mjesta. Vlastita mikroelektronika predstavlja tehnološku sigurnost države. Tko su danas svjetski lideri na polju mikroelektronike? SAD, Japan, Tajvan, Južna Koreja, Njemačka, Francuska, sve one imaju svoj nacionalni program za razvoj mikroelektronike.

Vratimo se vojnim čipovima. Često se ukazuje na opasnost da bi u određenom trenutku oni koji su stvorili te čipove mogli „isključiti“ naše satelite, radare, odnosno prekinuti naše veze. Je li to točno?

S. B.: Cyber-prijetnje svakako postoje, naravno i za naše vojne objekte i sustave naoružanja. Postoji opasnost djelovanja na njih preko baze elektronskih komponenata. Upravo se iz tih razloga vrši certifikacija i dodatna provjera svega onoga što se nabavlja u inozemstvu.

Izuzetno je važno da ostvarimo značajan napredak u razvoju nacionalne mikroelektronike. To bi prije svega pomoglo da se u zemlji smanji ovisnost o industriji nafte. Na kraju krajeva, samo 1 kilogram mikroelektronskih komponenti na tržištu vrijedi kao 110 tona nafte!

Navodno vaši novi radari vide u orbiti objekte veličine jajeta.

S. B.: To je bio zajednički eksperiment s SAD-om, proveden prije 20 godina. Provjeravane su sposobnosti radara proturaketne obrane da detektiraju svemirske objekte malih dimenzija. Eksperiment je imao i praktičnu korist, otkrivanje „svemirskog otpada“. To naravno nisu bila jaja nego mikrosateliti, metalne sfere (lopte) promjera 5, 10 i 15 cm. Oni su u svemir pušteni sa shuttlea „Discovery“.

Rezultat je bio takav da su kugle od 15 cm vidjeli svi radari na Zemlji, i naši i američki. Leteće objekte veličine 10 cm vidjela su samo tri radara, dva naša i američka „Cobra“ na Aljasci. No mikrosatelit od 5 cm detektirao je samo naš radar „Don“. To je jedinstven radarski sustav izgrađen krajem 1980-ih u mjestu Sofrino u Podmoskovlju. On ne samo da je otkrio sićušni objekt u orbiti na udaljenosti od 2000 km već je uspio pratiti i njegovu putanju. U svijetu još uvijek ne postoji ništa slično kao što je naš „Don“. Ovaj radar je i danas na dužnosti i predano čuva Moskvu.

Mogu li se ovi sustavi koristiti za upozoravanje na prijetnje od asteroida?

S. B.: To su dvije potpuno različite vrste sustava predviđenih za sasvim drugačije zadatke. Povrh toga, oni bi trebali biti opremljeni različitim sistemskim i tehničkim rješenjima s obzirom da asteroidi imaju dosta drugačije brzine i putanje kretanja u odnosu na rakete. Prema tome, nije preporučljivo kombinirati dva tako različita sustava u jedan.