„Radioastron“ počinje pričati o pulsarima

„Radioastron“ je svojom dalekovidošću iznenadio čak i one koji su ga stvorili. Izvor: RIA „Novosti“.

„Radioastron“ je svojom dalekovidošću iznenadio čak i one koji su ga stvorili. Izvor: RIA „Novosti“.

Ruski radio-teleskop je neočekivanim rezultatima istovremeno iznenadio dvije međunarodne ekipe astronoma koji proučavaju udaljene galaksije i pulsare i opovrgao važeću teoriju ponašanja međuzvjezdane sredine u našoj galaksiji.

Znanstvenici su poslije novih podataka koje je prikupio ruski radio-teleskop „Radioastron“ prinuđeni preispitati stavove koje su imali do prije godinu i pol, odnosno do pojave ovog svemirskog opservatorija u orbiti. „Radioastron“ je došao, vidio i pobijedio – objasnio je sve Cezarovim riječima Jurij Kovaljov, rukovoditelj početne faze znanstvenog programa u okviru ovog projekta:

„Teorija međuzvjezdane sredine bila je zasnovana na rezultatima astronomskih mjerenja koji se do danas baziraju samo na opservacijama kozmičkih tijela sa Zemlje.

Po prvi put smo na dugim valovima u dijapazonima od 92 i 18 centimetara pomoću zemaljsko-kozmičkog interferometra bili u stanju provesti eksperimente i dobiti nove znanstvene rezultate koje ranije nismo imali. Ispostavilo se da se novi podaci ne uklapaju, tj. ne mogu se objasniti dosadašnjom teorijom.“

Pulsar iz zviježđa Jedra (Vela). Izvor: NASA.

U teoriji se pretpostavljalo da kod radio-valova koji stižu do nas od udaljenih svemirskih tijela dolazi do iskrivljenja pod utjecajem međuzvjezdane plazme, i da čak ni osjetljivi „Radioastron“ s rezolucijom od 7 mikrosekundi ne može fokusirati jasnu sliku. Smatralo se da najbolje što on može jeste vidjeti razmazane obrise svemirskih tijela. Šta da se kaže onda za tako slabe izvore svjetlosti kao što su pulsari – male mrtve zvijezde veličine jednog omanjeg grada. O tome govori šef odjela svemirske radio-astronomije Astrokosmičkog centra Fizičkog instituta „P. N. Lebedev“ Ruske akademije znanosti (AKC FIAN) Mihail Popov:

Teorija međuzvjezdane sredine bila je osnovana na rezultatima astronomskih mjerenja koji se do danas baziraju samo na opservacijama svemirskih tijela sa Zemlje.

„Neutronska zvijezda (pulsar) ima samo 10 kilometara u promjeru, a masu veću od Sunca. Njeno izuzetno snažno magnetno polje stvara polarnu svjetlost, samo daleko veću nego na Zemlji.

Polarna svjetlost emitira radio-valove. Opseg iz kojeg ovi radio-valovi potječu manji je od kilometra. Ovakav objekt je najkompaktniji u svemiru, odnosno ima najveću gustoću. Zbog toga smo bili uvjereni da će se u najboljem slučaju vidjeti samo kao točka i ništa više od toga.“

Međutim, „Radioastron“ je svojom dalekovidnošću iznenadio čak i one koji su ga stvorili. Zajedno s mrežom radio-teleskopa na Zemlji on je formirao jedinstven instrument za mjerenje – interferometar. Njegove mogućnosti su na taj način tisućama puta veće u odnosu na američki orbitalni teleskop „Hubble“, koji radi u optičkom dijapazonu. S takvom rezolucijom bilo je moguće vidjeti nešto što teoretičari nisu pretpostavljali ni u svojim najsmjelijim nagađanjima. Znanstvenici su neočekivano dobili pozitivne rezultate u praksi, nastavlja Mihail Popov:

Pulsari

Neutronske zvijezde (pulsari) su male mrtve zvijezde veličine jednog omanjeg grada. Imaju samo desetak kilometara u promjeru, a masu veću od Sunca. Njihovo izuzetno snažno magnetno polje stvara polarnu svjetlost, samo daleko veću nego na Zemlji.

„Prema dosadašnjoj teoriji, ne bi trebali vidjeti pulsar s takve udaljenosti, odraz bi se trebao razvući ukrug kao palačinka. Mislili smo da ćemo moći proučavati strukturu te ‘palačinke’, ali se ispostavilo da uopće nije tako. Umjesto očekivanog kruga ravnomjerno razlivene svjetlosti, koja se teško može razaznati s osjetljivošću naših instrumenata, ugledali smo jarke zvjezdice koje su tu neko vrijeme i onda nestaju, a zatim se na njihovom mjestu pojavljuju druge. Iznenađeni smo jer smo mislili da će to biti obrisi poput palačinke, a ugledali smo sitne detalje nalik na zrna graška.“

„Radioastron“ je svojom dalekovidnošću iznenadio čak i one koji su ga stvorili. Zajedno s mrežom radio-teleskopa na Zemlji on je formirao jedinstven instrument za mjerenje – interferometar. S takvom rezolucijom bilo je moguće vidjeti nešto što teoretičari nisu pretpostavljali ni u svojim najsmjelijim nagađanjima.

Nakon ovog otkrića proučavanje pulsara itekako ima smisla i tome ćemo se posebno posvetiti. Pogotovo zato što omogućavaju, nakon što je ispravljena teorija prostiranja radio-valova u međuzvjezdanoj sredini, da se predvidi ponašanje drugih svemirskih objekata i pojava, i da se dođe do centra naše galaksije. A to je već nešto potpuno novo i senzacionalno, s uzbuđenjem govori Jurij Kovaljov:

„Otkriću vam malu tajnu. Možda ćemo uz bolje shvaćanje kako međuzvjezdana sredina funkcionira uspjeti vještim metodama pogledom dosegnuti crnu rupu u centru naše galaksije.

Rezolucija „Radioastrona“ bi trebala biti sasvim dovoljna da uhvati horizont događanja u toj crnoj rupi, a time već ulazimo u polje najnevjerojatnijih otkrića u modernoj astronomiji. Može se dogoditi da izuzetne mogućnosti našeg radio-teleskopa postave u fokus i Nobelovu nagradu. Međutim, za sada ćemo se ipak baviti samo proučavanjem pulsara u svemiru.“