Strašni oklopnik na tračnicama

Rusija se vraća proizvodnji borbenih željezničkih raketnih kompleksa (BŽRK), tj. oklopnih vlakova naoružanih nuklearnim raketama. Ovo je agenciji RIA „Novosti“ priopćio neimenovani visoki predstavnik ruskog vojnoindustrijskog kompleksa.

Postoje tri momenta zbog kojih ovu informaciju ne treba primati sa sumnjom. Prvi je taj da su o potrebi obnavljanja proizvodnje BŽRK-a više puta govorili i ruski vojni stručnjaci, na primjer zamjenik zapovjednika Strateških (nuklearnih) raketnih jedinica, general-poručnik Vladimir Gagarin (jesen 2009.), a general-poručnik Sergej Karakajev, zapovjednik Strateških raketnih jedinica, u prosincu 2012. je rekao novinarima da se već radi na mogućem stvaranju borbenih željezničkih raketnih kompleksa u Rusiji.

Drugi moment: u našoj zemlji sada postoji politička i financijska mogućnost ponovne gradnje „oružja odmazde“, koje je ona brzopleto uništila sredinom prethodnog desetljeća, ispunjavajući ugovor START-2 koji, na kraju krajeva, nije ni bio ratificiran (uostalom, različita su mišljenja o tome jesu li ruski nuklearni oklopni vlakovi zaista u potpunosti uništeni).

Politička mogućnost (točnije, politička volja) je takva da se BŽRK koristi kao adekvatan odgovor na odbijanje Amerikanaca i Europljana da pruže Rusiji garancije kako sustav proturaketne obrane koji se pravi u Europi neće biti iskorišten protiv naše zemlje. „Europski proturaketni štit 2020. će dobiti modifikacije presretača raketa SM-3 i imat će mogućnost presretanja ruske interkontinentalne balističke rakete. S obzirom na tu situaciju, Moskva je prinuđena uzvratiti poduzimanjem adekvatnih mjera“, naglašava Igor Korotčenko, direktor Centra za analizu svjetske trgovine oružjem. „Velike nade su polagane u razvoj rusko-američkih odnosa poslije potpisivanja Ugovora START-3, ali one se nisu opravdale. Strateško partnerstvo koje su Amerikanci objavljivali bilo je samo deklarativno. Krajnje je mala vjerojatnost da će se formulirati novi sporazum o još većem smanjenju napadačkog naoružanja. Zbog toga je važna obnova izgradnje borbenih željezničkih raketnih kompleksa. To će, pored nove teške rakete na tekuće gorivo, biti efikasno oružje za obuzdavanje ambicija i agresivnih planova američkog vojnog vrha“, smatra i Jurij Zajcev, redovni akademski savjetnik Akademije inženjerskih znanosti Rusije i veteran Strateških raketnih jedinica.

Sovjetsko-ruski „nuklearni vlakovi“ bili su vrlo skupi i njihovo korištenje je bilo vrlo složeno, ali su zato imali nesumnjive prednosti: bili su dobro skriveni i mogli su djelovati iznenada. To nije ukopani raketni silos stoga se raketa ne može presresti na samom izlasku iz njega, niti je to samohodni raketni kompleks koji može djelovati samo u promjeru od 300-400 km od baze i čije kretanje se na sadašnjoj razini razvoja tehnologije promatranja lako može „primijetiti“ iz svemira. To je običan vlak čija se kompozicija sastoji od nekoliko poštanskih i putničkih vagona, kao i vagona-hladnjača, koji po običnim prugama za 24 sata može prevaliti tisuću kilometara i lansirati prvu raketu s deset bojevih glava dometa do 10 tisuća kilometara samo tri minute poslije izdavanja takve naredbe (u sastavu Strateških raketnih jedinica bilo je 12 vlakova-pukova, naoružanih s 36 raketa). Sada Rusija, za razliku od situacije prije deset godina i financijski može sebi priuštiti obnavljanje ove tehnologije. Upravo je nedavno potpredsjednik vlade, Dmitrij Rogozin, izjavio da će se u Rusiji opseg državnih narudžbi vojne opreme u 2014. godini udvostručiti u usporedbi s 2012. godinom i iznosit će preko 2 bilijuna rubalja.

Treći moment je tehnička mogućnost da se u našoj zemlji prave oklopni vlakovi s nuklearnim punjenjem. U osnovi, proizvođači sada trebaju prilagoditi stari projekt BŽRK-a i prilagoditi ga novoj raketi, očigledno „Bulavi“ ili „Jarsu“ (postrojenja za proizvodnju rakete RT-23 UTTH „Molodec“, koja je odgovarala ovim vlakovima, ostali su u Ukrajini i uništeni su), a vojni željezničari trebaju obnoviti infrastrukturu na mjestima na kojima će se bazirati BŽRK: blizu Kostrome i Perma, kao i u Krasnojarskom kraju (u Kostromi je, prema svjedočenjima očevidaca, ta infrastruktura očito propala).

Međutim, sudeći po neizravnim informacijama, ruski vojni stručnjaci mogu otići i korak dalje. Jedan od glavnih problema borbenih željezničkih raketnih kompleksa je njegova ograničena autonomija zbog potrebe redovitog dopunjavanja rezervi goriva (ako se radi o dizel-lokomotivama) i male pojedinačne snage agregata. „Nuklearni vlak“ iz sovjetskog razdoblja morale su vući tri lokomotive, zbog čega ga nije bilo teško prepoznati. Zbog toga je još početkom 80-ih godina prošlog stoljeća u našoj zemlji, posebno za „nuklearne vlakove“, bila projektirana konstruktivna verzija lokomotive na nuklearni pogon s reaktorom koji koristi brze neutrone BOR-60 (toplinska snaga 60 MW, električna snaga 10 MW). Pa ipak, taj stroj nije pušten u proizvodnju. Međutim, u veljači 2011., potpredsjednik „Ruskih željeznica“, Valentin Gapanovič, priopćio je novinarima da će „Ruska željeznica“ i državna korporacija „Rosatom“ do kraja 2011. objaviti maketu novog vlaka s nuklearnim reaktorom. Od tada više nigdje nije bilo ni riječi na tu temu, što može značiti da se na tome radi, ali u vojnom sektoru.

U međuvremenu su željezničari do kraja usavršili lokomotivu s pogonom na tekući prirodni plin, takozvani „plinoturbovlak“, napravljen još 2006., na temelju jednog od motora s plinskom turbinom, koju je konstruirao Nikolaj Kuznjecov. Ogledni primjerak ovog stroja je u tijeku faze testiranja 2009. postigao rekord, koji je upisan u Guinnessovu knjigu rekorda: po eksperimentalnoj kružnoj pruzi vukao je kompoziciju od 159 vagona ukupne težine 15 tisuća tona (!). On može prijeći gotovo 1000 km bez dodatne opskrbe gorivom. Drugim riječima, gotovo je idealan stroj za vuču borbenog željezničkog raketnog kompleksa (potpuno idealna bi bila lokomotiva na nuklearni pogon). Istina, zasada javnost zna samo za građansku primjenu „plinoturbovlaka“. Naime, do 2020., grupa „Sinara – transportni strojevi“ treba proizvesti 40 ovakvih strojeva za potrebe „Ruskih željeznica“, a one će se koristiti u područjima krajnjeg Sjevera i ruskog Dalekog Istoka.