Ruski odgovor na ''majku svih bombi"

wikipedia
Prošlog četvrtka Amerikanci su po prvi put u borbenim uvjetima primijenili fugasnu avio-bombu GBU-43, koja po svojoj razornoj moći predstavlja najjače konvencionalno oružje koje se nalazi u vojsci SAD-a. Međutim, ovo oružje bez obzira na svoju zastrašujuću medijsku reputaciju ima dosta ograničene učinke na terenu.

BLU-82 Daisy Cutter / Izvor: WikipediaBLU-82 Daisy Cutter / Izvor: Wikipedia

Teški vojno-transportni zrakoplov C-130 je bacio ovo čudovište teško gotovo 10 tona na kompleks podzemnih tunela i skloništa u rajonu grada Ačin (pokrajina Nangarhar, Afganistan). Prema službenim podacima koje je objavio Pentagon, ova "paklena" naprava, sastavljena od smjese trotila, heksogena i aluminijevog praha, likvidirala je najmanje 36 boraca iz terorističke skupine Islamska Država.

Međutim, ovo oružje, bez obzira na svoju zastrašujuću medijsku reputaciju, ima dosta ograničene učinke na terenu. Posebno kada je neprijatelj zaštićen prirodnim ili umjetnim objektima, tj. kada se nalazi pod zemljom ili u planinskim šupljinama i špiljama. Ova bomba nije namijenjena uništavanju podzemnih objekata. Kao i njezina prethodnica iz vremena rata u Vijetnamu (BLU-82 Daisy Cutter), GBU-43 je isključivo namijenjena za uništavanje gustih šuma u cilju rašćišćavanja prostora za slijetanje transportnih helikoptera sa specijalnim "šok" trupama, kao i za neutraliziranje minskih polja.

Također, njezina taktička upotreba je vrlo ograničena u sudaru s neprijateljem koji ima razvijen sustav PZO. Zahvaljujući svojoj veličini, kao i glomaznoj i vrlo ranjivoj platformi koja je jedina osposobljena da nosi ovu bombu (C-130), ona je idealna meta za PZO komplekse kao što su "Tor" "Pancir" i sl.

 

Otac svih bombi

Titula najteže bombe u povijesti ne pripada dotičnoj GBU-43, već njezinoj mlađoj sestri GBU-57 (Massive Ordnance Penetrator). Ova pametna bomba je namijenjena uništavanju podzemnih skloništa, kao što su strateška zapovjedna mjesta i podzemni tuneli u kojima se nalazi sofisticirana borbena tehnika, postrojenja za obogaćivanje urana i sl. Sa svojom težinom od 13,6 tona, GBU-57 je sposobna prodrijeti i do 60 m u dubinu zemljine kore ili 19 m kroz podzemni objekt zaštićen pločama od armiranog betona. Prvu seriju od 16 ovih bombi dobile su jedinice RV SAD-a još 2011.godine. Ova bomba još nije imala svoju borbenu premijeru.

Ipak, najjača konvencionalna avio-bomba je konstruirana u Rusiji. Radi se o super-vakuumskoj bombi ODAB-9000, koja je testirana 11. rujna 2007. godine. Platformu iz koje je ova bomba bačena predstavljao je supersonični strateški bombarder Tu-160. Njezina razorna snaga je zaista čudovišna. Naime, eksplozija ODAB-9000 je ekvivalentna snazi ​​44 tone TNT-a, što je gotovo 4 puta jače od gore spomenute američke "majke svih bombi" - GBU-43. Ova bomba je sposobna u radijusu od 300 m uništiti sve što je ljudska ruka ikad stvorila. Rusi su ovu bombu prozvali "ocem svih bombi", a ona se i dalje nalazi u statusu vojne tajne. Nije poznato koliko je do sada napravljeno ovih bombi, kao i koje su zračne jedinice njome opremljene.

Artiljerija koja sije smrt

Drugo mjesto po snazi ​​predstavljaju teška artiljerijska oruđa velikih kalibara. Za njihov razvoj i konstrukcije posebno su zanimanje pokazale vojne industrije SSSR-a, ali i SAD-a. Obje države su nastojale napraviti artiljerijsko sredstvo koje će na vrlo učinkovit način omogućiti udar taktičkim nuklearnim bojevim glavama po koncentracijama neprijatelja, u bližoj dubini fronte (oklopno-mehanizirane jedinice, centri veze i sl.).

SSSR je na tom planu intezivno radio, i za izvršavanje takvih zadataka konstruirana je teška samohodna haubica 2S7 "Pion" u kal. 203 mm, kao i njezina kasnija modifikacija 2s7M "Malka". Obje haubice nisu osposobljene da samo ispaljuju specijalno streljivo (taktičke nuklearne projektile snage 2.0-2.5 kt), nego su mogle djelovati i klasičnim konvencionalnim granatama, kao što je npr. reaktivni trenutno fugasni rasprskavajući projektil ZFOF35. Iako ima težinu od gotovo 110 kg, ovaj projektil iz haubice "Pion" može dobaciti na daljinu i do 50 km.

Zapadne države su također aktivno radile na razvoju teških artiljerijskih oruđa. To se prije svega odnosi na razdoblje 2. svjetskog rata kada su Nijemci na Istočnoj fronti koristili super-oruđa poput samohodnog merzera u kal. 600 mm "Karl", i divovskog topa montiranog na željezničkim tračnicama u kal. 800 mm "Dora". Od djelovanja ovih oruđa posebno su nastradali gradovi Sevastopolj i Brest. Nešto kasnije i Amerikanci su razvili sličnu koncepciju oruđa pod imenom "Little David", koji je u stvari predstavljao teški minobacač u kal. 914 mm. Međutim, zbog svog skromnog dometa od svega 9,1 km i generalne nefunkcionalnosti na pokretljivoj fronti, ovo oruđe nikada nije ušlo u naoružanje, tako da je ubrzo poslužilo kao muzejski izložak.

 

Nesuđeni egzekutor američke pomorske dominacije

Za vrijeme Hladnog rata zapovjedništvo Oružanih snaga SSSR-a aktivno je tražilo način da se suprostavi američkoj floti nosača zrakoplova, koja je sve više ostvarivala prevlast nad svjetskim morima i oceanima. Jedno od tih rješenja se ogledalo u razvoju i konstrukciji tzv. udarnih ekranoplana-raketonosaca "Lunj", koji je predstavljao svojevrstan hibrid broda i zrakoplova. Zahvaljujući svojoj revolucionarnoj koncepciji i tehničko-taktičkim karakteristikama, Amerikanci su ovo borbeno sredstvo prozvali "Kaspijskim čudovištem". Sa svojim dimenzijama koje su iznosile 75 metara po dužini i 20 metara po visini, ekranoplan "Lunj" je mogao na površini vode razviti brzinu od čak 500 km/h. Njegov prvi prototip je svjetlo dana ugledao 16. srpnja 1986. godine.

Glavna taktička prednost u eksploataciji ovakve koncepcije se ogledala u tome što se "Lunj" mogao neprimjetno prikrasti neprijateljskim brodovima. Nizak profil leta, praktički lebdenje iznad vode, osiguravalo je ekranoplanu da u velikoj mjeri ostane "ispod radara" i da se, zahvaljujući svojoj brzini, maksimalno približi neprijateljskom objektu ili skupini neprijateljskih objekata. U naletu je mogao lansirati 6 supersoničnih protubrodskih raketa "Moskito", niskog profila leta, koje su opremljene probojno-rušećim bojevim glavama težine 300 kg, sposobnim uništiti velike plovne objekte poput nosača zrakoplova.

Nažalost, projekt "Lunj" nije zaživio. Nadolazeći kolaps SSSR-a je i ovaj projekt, bar zasad, odnio u povijest. Trenutno su ruski znanstvenici dali prednost razvoju supersoničnih raketa velikog dometa zrak-more, kopno-more. Očekuje se i skoro usvajanje hiperzvučne rakete "Cirkon", tako da su šanse za reaktiviranje ovog projekta dosta male.

 

"Vihor" prijeti potopiti sve što plovi

Pored projekta "Lunj" ruska znanstvena elita je u cilju slamanja američke dominacije na morima razvila jedinstveno oružje koje ni danas po svojim karakteristikama nema pandana u svijetu. To se odnosi na konstrukciju tzv. rakete-torpeda "Škval" (Nijemci su priopćili da su razvili raketu-torpedo "Barakuda", dok se na sličnoj koncepciji oružja radi i u Islamskoj Republici Iran, ali zasad je to sve još u eksperimentalnoj fazi).

Ovo sredstvo je za razliku od prethodnog projekta usvojeno u naoružanje RM SSSR-a davne 1977.godine. U svojim bazičnim varijantama "Škval" (prev. "Vihor") je isključivo bio opremljen nuklearnim bojevim glavama snage 150 kt. Kasnije su na njega dodavane konvencionalne bojeve glave, dok su posljednje modifikacije opremljene bojevim glavama ekvivalenta 350 kg visoko-brizantnog eksploziva.

"Škval" / Izvor: Vitalij V. Kuzmin"Škval" / Izvor: Vitalij V. Kuzmin

Glavna karakteristika rakete-torpeda je njegova iznimno velika podvodna brzina. Prema različitim procjenama, "Škval" ispod vode juri brzinom od gotovo 200 čvorova / 370 km/h (pojedini autori smatraju da njegova brzina premašuje 500 km/h). Takve performanse su postignute primjenom podvodnog raketnog motora, koji se napaja pomoću hidroreaktivnog čvrstog goriva, što mu daje veliku potisnu snagu. Tom prilikom se oko torpeda stvara efekt zračnog mjehura, koji drastično smanjuje otpor vode - efekt superkavitacije.

Osnovni nedostak rakete-torpeda "Škval" je njegov mali operativni doseg koji iznosi "svega" 13 km. Pored ovog ograničavajućeg faktora, javlja se i problem koji je vezan za stvaranje velikog šuma i vibracije prilikom lansiranja ovog torpeda, koji u velikoj mjeri demaskira poziciju podmornice koja izvodi napad. Također, ograničena je i njegova učinkovitost u borbi protiv drugih podmornica, jer je diskutabilna njegova primjena na dubinama većim od 30 m.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće