Bitka za "hiperzvuk": Rusija do 2020. sposobna voditi rat brzinom munje

Raketa "Kalibr".

Raketa "Kalibr".

Ministarstvo odbrane Rusije/TASS
Boris Obnosov, generalni direktor Korporacije "Taktičeskoe raketnoe vooruženie" (u daljnjem tekstu skr. KTRV), nedavno je dao intervju ruskom medijskom portalu Rambler u kojem je glavna tema bila perspektiva razvoja hiperzvučnog oružja i njegovog uvođenja u operativnu uporabu u postrojbe vojske Ruske Federacije. On je prilično samouvjereno istaknuo da se prvi operativni obrasci perspektivne tehnike, naoružani ovakvim tipom oružja, u ruskoj vojsci mogu očekivati već od 2020. godine. Prema riječima sugovornika, KTRV radi na razvoju hiperzvučnih raketa koje će moći razviti brzine 6-7 puta veće od brzine zvuka.

Tehničke karakteristike ovakvih raketa u velikoj će mjeri neutralizirati operativne sposobnosti proturaketne obrane (skr. PRO) uvjetnog neprijatelja, a njezino postojanje na današnjoj tehničkoj razini učiniti praktički beskorisnim. Ruski vojno-industrijski kompleks je ovom zadatku vrlo ozbiljno i temeljito pristupio. U razvoju raketa koje će letjeli hiperzvučnim brzinama sudjeluju deseci znanstveno-istraživačkih biroa i tehničkih centara za istraživanja u kojima radi na stotine konstruktora i raketnih inženjera, koji su svoje cjelokupno znanje i iskustvo unijeli u ovaj projekt. Može se sa sigurnošću reći da je danas KTRV jedan od lidera u razvoju ovakvog tipa oružja i to ne samo na prostoru Rusije, već i u planetarnim okvirima.

U posljednje se vrijeme mnogo piše i govori o tzv. hiperzvučnom oružju. To je vrlo značajno polje interesa znanstvene vojne elite, kako u Rusiji, tako i u SAD-u, ali i u NR Kini. Što se tiče Rusije, zanimanje za ovakav tip oružja počelo je još 70-ih godina prošlog stoljeća, u tadašnjem SSSR-u. Tada je u MKB "Raduga" započeo razvoj krstareće rakete koja je trebala na svojoj putanji razvijati brzinu 5 puta veću od brzine zvuka. Znanstveno-tehnička iskustva razvoja takvog tipa oružja u to vrijeme nisu bilo nešto naročito poznata. Može se reći da je taj projekt u svojoj ukupnosti imao pionirski karakter. Prvi problem koji se javljao prilikom izrade ovakvog tipa rakete je bio vezan za stabilno probijanje brzinske barijere koja se nije mogla postići upotrebom turbomlaznih motora. Granična brzina, poslije koje je ovaj motor gubio na svojoj učinkovitosti, iznosila je 3 Ma. Jednostavno, značajno povećanje otpora zraka i posebice temperature, koja se rapidno uvećava na ovim brzinama, destruktivno je djelovala na složenu konstrukciju ovih motora (plastična deformacija lopatica turbine), što kumulativno uzrokuje znatno smanjenje potiska motora i generalno njegovo kvarenje. U ovakvoj je situaciji jedini način da se riješi ovaj problem upotreba nabojno-mlaznog motora, u ovom slučaju hiperzvučnog motora kao njegove posebne varijante. Konstrukcija ovakvih motora, u odnosu na turbo-mlazne motore daleko je jednostavnija. Prema dotadašnjim eksperimentima, s takvim tipovima motora u uvjetima istraživanja dosegnuta je brzina čak 25 veća od brzine zvuka. Na praktičnom planu njihovi realni rezultati bili su manji, ali i dalje jako visoki za današnje standarde, i iznosili su 17-19 Ma. Međutim, tu se javljao jedan osnovni problem. Ovi motori imaju svoju efektivnu primjenu samo kada objekt leti brzinom 3+ Ma, tj. prije aktiviranja ovih motora potrebno je s nekim drugim pogonskim agregatom (npr. raketni motor na kruto gorivo) dovesti objekt do te brzine. S obzirom na to da je ovaj problem u svojoj osnovi rješiv, ostao je drugi, mnogo veći problem, koji se tiče stvaranja visokih temperatura na brzinama iznad 3M. Ovo je posebno značajno s aspekta očuvanja upravljačkog bloka rakete kojeg čini posebno osjetljiva elektronika. Raketni konstruktori iz MKB "Raduga" uspjeli su sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća konstruirati nekoliko eksperimentalnih obrazaca krstarećih raketa, koji su dobili ime H-90 (kodno ime NATO "Koala"). Raketa je težila 15 tona, bila je dugačka 9 metara, a raspon krila je iznosio 7 metara. Operativni domet je trebao iznositi 3000 km, a njezina maksimalna brzina trebala je biti 5 Ma. U tim godinama ostvareno je i nekoliko probnih lansiranja ovih raketa. Navodno su posljednje verzije ovih raketa uspjele dostići brzinu do 4 Ma. Rakete su lansirane s avio-platformi (zračni start).

Svi projekti razvoja hiperzvučnog oružja rađeni su pod oznakom "strogo povjerljivo". Tako je i sudbina daljnjeg testiranja rakete H-90 u velikoj mjeri nepoznata. Činjenica je da se uslijed raspada bivšeg SSSR-a, i samim tim financijskog kolapsa, odustalo od njezinog daljnjeg razvoja. Međutim, negdje od početka 2000-ih godina 21. stoljeća i, konačno, od početka novog tisućljeća, novo rusko rukovodstvo energično uspostavlja red u dotad kaotičnoj državi, i skida debeo sloj prašine s neprocjenjivo vrijedne tehničke dokumentacije koja je tretirala ovu materiju. Danas sa sigurnošću možemo reći da Rusija (tj. ruski vojno-industrijski kompleks VIK) radi na konstrukciji najmanje dva tipa raketa koje će letjeti hiperzvučnim brzinama. Jedan od tih projekata nosi ime 3K-22 "Cirkon" koji prema dostupnim podacima predstavlja hiperzvučnu protubrodsku raketu. Drugi projekt kodnog imena 4202 predstavlja hiperzvučnu krstareću raketu koja će biti u sastavu IBR (interkontinentalna balistička raketa) i koja će najvjerojatnije biti opremljena termonuklearnom bojevom glavom. Paralelno s ovim projektom, u suradnji s indijskim znanstvenicima, daleko je odmakao i projekt "Bramos", koji također, kao i projekt "Cirkon", predstavlja raketu koja će letjeti hiperzvučnom brzinom i koja će se upotrebljavati protiv površinskih plovila.

Prve informacije o projektu "Cirkon" pojavile su se 2011. godine. U to je vrijeme sama izjava čelnih ljudi VIK-a da se radi na tako krupnom, praktički futurističkom projektu, bila vrlo smjela i hrabra. Već naredne godine počela su i prva njezina test-lansiranja. Trenutno se zna da je izvedeno ukupno 5 probnih lansiranja ove rakete. Prva lansiranja izvedena su uz pomoć "letećeg starta", ali i iz specijalnih transportno-lansirnih kontejnera, u kojima se detaljno provjeravao sam start, tj. početni dio putanje rakete. Posljednje probno lansiranje izvedeno je ove godine, i podrazumijevalo je složeno parametarsko praćenje rakete na cjelokupnoj njezinoj projektiranoj putanji, od početka do kraja. Sve u svemu, razvoj rakete "Cirkon" odvija se analogno njezinom glavnom atributu - vrlo brzo... Već naredne godine planiraju se njezina završna ispitivanja, a 2018. godina figurira kao "granična", od koje se planira njezina serijska proizvodnja!

Što se tiče osnovnih tehničko-taktičkih karakteristika rakete 3K-22 "Cirkon", pretpostavka je da će ona u svojoj osnovnoj verziji razvijati brzinu od minimalno 4,5 Ma (neki izvori spominju da je vrlo realno očekivati ​​brzinu od 6 Ma), a njen operativni domet iznosit će 400-1000 km. Pogonski agregat će se najvjerojatnije sastojati od startnog raketnog motora na čvrsto gorivo, koji će omogućiti raketi brzinu do granice od 3 Ma, odakle će glavnu ulogu preuzeti marševski hiperzvučni nabojno-mlazni motor koji će joj povećati brzinu za gotovo 100%. Osnovna borbena platforma na kojoj će biti integrirane ove rakete su teške atomske raketne krstarice klase Orlan - "Petar Veliki" i "Admiral Nahimov". Također se planira i njihova integracija na napadne nuklearne podmornice klase "Haski", koja figurira kao novi projekt i koja se nalazi u razvojnoj fazi.

Pored rakete "Cirkon", ruski znanstvenici rade i na projektu 4202, koji će prema nekim procjenama zasigurno premašiti Borisova očekivanja u pogledu dostizanja maksimalne brzine. Objekt 4202 predstavlja samostalnu hiperzvučnu krstareću raketu, koja će vjerojatno biti u sklopu interkontinentalne balističke rakete RS-28 "Sarmat". IBR Sarmat će praktički biti njezin nosač-platforma, od koje će se ona u pogodnom trenutku odvojiti, i ustremiti na cilj čudovišnom brzinom. Očekivana brzina rakete 4202 dostizat će čitavih 12 Ma, i sa suvremenim, ali i perspektivnim sustavima PRO koje SAD tek razvija, bit će je nemoguće presresti. Ispitivanja istraživačkih obrazaca ove rakete izvedena su pomoću IBR RS-18B "Stilet" koje su stacionarnog bojevog baziranja (podzemni silosi). Očekivana serijska proizvodnja ovih sofisticiranih superbrzih raketnih bolida, koji će biti integrirani u IBR "Sarmat", pada negdje između 2020.-2025. godine. Predviđeno je da jedna raketa "Sarmat" bude opremljena s 3 ovakve samostalne rakete. U inicijalnoj fazi potreba za raketnu vojsku strateške namjene planira se isporuka 20 ovih raketa, opremljenih termonuklearnim BG.

Kao što smo već rekli, za ovakav tip oružja su uz vojsku Ruske Federacije zainteresirane i vojske SAD-a i Kine. Što se tiče američkih programa koji su specifično opredijeljeni za razvoj ovog tipa oružja, na njemu se intenzivno radi. Međutim, ono što je primjetno kada se pročita nastavak ovog teksta je to da Amerikanci na tom polju imaju puno tehničkih problema, i da ozbiljno "kaskaju" za ruskom znanstveno-konstruktorskom elitom. Pa da krenemo redom...

Američka raketa H-51 zamišljena je kao glavno oružje u novoformiranoj ofenzivnoj doktrini vojske SAD-a, a podrazumijeva visokoprecizni udar po neprijateljskim vitalnim točkama u najmanjem mogućem vremenskom okviru. Prema riječima konstruktora (tvrtka Boeing), ova raketa je projektirana da leti brzinama 6-7 Ma. Prva probna ispitivanja ove rakete izvedena su još 2010. godine, ali su prema pouzdanim informacijama sva ova ispitivanja u velikoj mjeri bila neuspješna. U jednom od posljednjih ispitivanja raketa je dostigla brzinu od 5,1 Ma. Lansiranje je izvedeno primjenom letećeg starta (strateški bombarder B-52 je raketu odbacio s velike visine). Zašto su sva ova ispitivanja okarakterizirana kao neuspješna? Zato što su sve probne rakete poslije izvjesnog vremena pretrpjele kvar ili nisu uspjele dosegnuti projektirani domet. Najveća razdaljina dostignuta u upravljivim uvjetima leta iznosila je oko 470 km. Samu raketu pogoni hiperzvučni nabojno-mlazni motor mod. SJY61, koji je povezan sa spremnikom u kojem se nalazi oko 120 litara goriva. S ovakvim kapacitetom spremnika raketa je projektirana za domet 500-750 km. Prvi operativni primjerci ovih raketa planirani su za narednu 2017. godinu, međutim, to je teško za očekivati ​​ako je točno da su sva lansiranja probnih modela ove rakete završena potpuno ili djelomično neuspješno. U svakom slučaju, i ako ove rakete u dogledno vrijeme budu primljene u naoružanje vojske SAD-a, njihova učinkovitost i ukupna rentabilnost je pod velikim znakom upitnika. Poznato je da su Rusi na samom kraju potpunog završetka razvoja novog zračno-svemirskog PRO sustava S-500 "Prometej" koji je, pored čitavog niza naprednih funkcija, posebno osmišljen za presretanje malih, agilnih ciljeva koji lete hiperzvučnim brzinama, na daljinama od najmanje 500 km . Također, i Kinezi vrlo vjerojatno rade na sličnom projektu (suradnja s RF na tom polju je vrlo izvjesna). S druge strane, napad ovakvim tipom oružja na izolirane, terorističke ciljeve potpuno je nerentabilan s obzirom na visoku cijenu koštanja jedne ovakve rakete.

Pored ove rakete, Amerikanci rade na razvoju još jednog projekta koji se nalazi pod ingerencijom MO-a, tj. specijalne agencije unutar ministarstva obrane koja se isključivo bavi razvojom perspektivnog oružja za potrebe vojske SAD-a - DARPA. Njezina oznaka je Falcon HTV-2, a rad na ovom projektu je započeo još 2003. godine. Osnovna zamisao kod ove rakete je slična kao i kod ruskog objekta 4102. Naime, ona bi se najvjerojatnije nalazila u sastavu IBR LGM-30G Minuteman III, koja bi je podigla u bliži svemir, a onda bi se od nje odvojila i usmjerila na cilj. Projektirani domet ovog objekta bi iznosio oko 7500 km. Pretpostavka je da bi Falcon bio opremljen termonuklearnom BG snage 475 kt. Prema američkim izvorima, ova je raketa već nekoliko puta ispitivana, a osnovna platforma za dosezanje gornjih slojeva atmosfere je raketa Minotaur IV 4. stupnja. Ono što je zanimljivo jest podatak o dosegnutoj maksimalnoj brzini objekta Falcon HTV-2, koja je postignuta u poniranju. Ona je iznosila čitavih 20 Ma. Međutim, nakon četvrtog ispitivanja ove rakete, održanog 2011. godine, uslijed njezinog nedovoljno stabilnog leta, tj. upravljivosti, i nemogućnosti uspostavljanja bilo kakve telemetrijske veze s njom, projekt je proglašen besperspektivnim, i od njega se trenutno odustalo. Spominje se podatak da su znanstvenici DARPA-e na temelju ovog projekta razvili novi projekt tzv. "Integrirane hipersonike", gdje se radi na koncepciji razvoja višenamjenske hiperzvučne letjelice.

I NR Kina je aktivno zainteresirana za razvoj ovakvog tipa oružja. Tu je prije svega rad na razvoju rakete WU-14, koja je prvo svoje probno lansiranje imala 2013. godine. Kinezi su u ovaj projekt ušli vrlo motivirani, i do sada izveli najmanje 7 probnih lansiranja ove rakete. Prvi podaci, doduše neslužbeni, koji su se mogli saznati o tehničkim sposobnostima ove rakete, govore da je ona kadra dosegnuti brzinu između 5-10 Ma. Pretpostavka je da će Kinezi ovu raketu primarno integrirati na svoje IBR, tj. da će biti opremljena nuklearnom BG. Međutim, vojska (posebno kineska RM) je vrlo zainteresirana za razvoj i konvencionalnih raketa na bazi hiperzvučne tehnologije, koje će biti kadre probiti PRO protivnika, postavljenu oko brodova velikog deplasmana - čitaj nosača aviona. Uporaba oružja s ovakvom tehnologijom u vojsci NR Kine se ne očekuje prije 2025. godine.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće