Na imanju Gorki sa psom Ajdom, 1922.
MAMM/MDF/Russia in photoU srpnju 1921. godine Lenjin je napisao Maksimu Gorkom: "Ja sam toliko umoran da baš ništa ne mogu." Uz to je često prisustvovao i na 40 sastanaka i odbora u jednom danu, i primao na desetke ljudi. "Sa sjednica Savjeta narodnih komesara (Sovnarkoma)", sjećala se njegova sestra Marija Uljanova, "Vladimir Iljič dolazio je uvečer, točnije u 2 sata iza ponoći, potpuno iscrpljen, blijed, ponekad nije mogao ni pričati ni jesti. Samo bi si ulio šalicu vrućeg mlijeka i pio ga šetajući po kuhinji u kojoj smo obično večerali."
Profesor Liverij Darkševič je u ožujku 1922. pregledao Lenjina i primijetio "dosta izuzetno teških neurasteničnih manifestacija koje su ga sprečavale da radi isto kao i ranije", i "izvjestan broj opsesija koje su svojom pojavom jako plašile pacijenta". "To sigurno neće prijeći u ludilo?", pitao je Lenjin profesora.
Lenjin i Nadežda Krupska na imanju Gorki, 1922.
Marija Uljanova/Javna domenaU travnju 1922. godine Lenjin se toliko razboleio da su liječnicu posumnjali na posljedicu trovanja od olovnih metaka koji su ostali u njegovom tijelu nakon pokušaja atentata Fanny Kaplan 30. kolovoza 1918. godine. Kako piše kirurg, akademik Jurij Lopuhin, "taj zaključak je bio jako sporan i sumnjiv, ako se uzme u obzir da su od atentata već prošle četiri godine i tkivo oko metaka je već otvrdnulo pa bi, kako je smatrao profesor Vladimir Rozanov, od njihovog vađenja bilo više štete nego koristi".
Njemački kirurg Borchardt je 23. travnja 1922. godine uklonio iz Lenjinovog tijela metak, a već 27. travnja Lenjin je prisustvovao sjednici Politbiroa. On je nastavio svoj aktivni rad još mjesec dana, sve dok 25. svibnja na imanju Gorki nije doživio prvi moždani udar. Nakon njega je otežano govorio, povremeno nije mogao čitati i pisati, i imao je lošu kontrolu nad desnom rukom.
Metak iz "Browninga" kojim je ranjen Lenjin 1918., a koji je izvađen iz njegovog tijela 23. travnja 1922.
Wikipedia/ShakkoVeliki konzilij Lenjinovih liječnika sastao se 29. svibnja (među njima su bili čuveni neurolog Grigorij Rosolimo i narodni komesar javnog zdravlja Nikolaj Semaško). Oni su priznali da im je bolest nejasna. Pretpostavljali su da je u pitanju skleroza moždanih arterija, ali im je bilo čudno što su Lenjinove intelektualne sposobnosti potpuno očuvane, i što dolazi do privremenih poboljšanja njegovog stanja.
Lenjin na svom imanju 1923. Jedna od posljednjih fotografija snimljena za života V. I. Lenjina.
Javna domenaLenjin je 30. svibnja, odmah po zasjedanju konzilija, zamolio Josifa Staljina da dođe u Gorki. Kako piše Jurij Lopuhin, "znajući Staljinov čvrsti karakter, Lenjin mu se obratio s molbom da mu ovaj donese otrov, kako bi si na taj način skratio muke". Staljin je, međutim, uspio nagovoriti Vladimira Iljiča da započne liječenje. Lenjinovo zdravstveno stanje počelo se popravljati u ljeto 1922. godine, a 16. lipnja mu je dozvoljeno da ustaje iz kreveta. Po riječima medicinske sestre Petraševe, "vođa je čak sa mnom počeo plesati". Pa ipak, patološke posljedice javljale su se tijekom cijelog ljeta. Lenjin je ponekad gubio ravnotežu, a 4. kolovoza, nakon injekcije arsena kojim je liječen, došlo je do spazma s gubitkom govora.
Posmrtni Lenjinov portret, 1924., Petar Lavov
Javna domenaNakon nepunih pet mjeseci od moždanog udara, 2. listopada 1922. godine, Lenjin se vratio u Moskvu. Profesori su smatrali da je potpuno ozdravio, a i on sam je govorio: "Fizički se osjećam dobro, ali više nemam onu staru bistrinu uma. Govoreći jezikom stručnjaka, izgubio sam sposobnost za rad na prilično dugo razdoblje."
U listopadu i studenom Lenjin je više puta sudjelovao na sjednicama Savjeta narodnih komesara i držao govore na konferencijama i kongresima. Kad je 7. prosinca osjetio potpunu fizičku iscrpljenost, otišao je u Gorki, ali se već 12. prosinca vratio u Moskvu. Tad je imao nekoliko napada i novi moždani udar 16. prosinca, nakon čega mu se paralizirala cijela desna strana tijela.
Staljin je 24. prosinca 1922. sazvao sastanak na kojem su sudjelovali lideri SSSR-a Lav Kamenjev i Nikolaj Buharin, kao i Lenjinovi liječnici. Odlučeno je da se Lenjin ogradi od novosti o političkim događanjima "kako mu se ne bi pružio povod za razmišljanje i brigu". Također su bili zabranjeni i posjeti.
I pored svega, Lenjin je nastavio diktirati bilješke i pisma do 9. ožujka 1923. godine kada je doživio treći moždani udar. Opet je izgubio sposobnost govora i nakon toga se više nije vraćao na posao. U ljeto 1923. morao je, uz pomoć Nadežde Krupske, ponovo učiti hodati, uzimati predmete i izgovarati riječi. Krupska je napisala: "Sad mnogo hoda (uz nečiju pomoć), ali i samostalno, silazi i penje se uz stepenice držeći se za rukohvate. [...] Jako je raspoložen i sad već shvaća da je počeo oporavak." Posljednji je put Lenjin bio u Moskvi 18.-19. listopada, a zatim je sve vrijeme boravio na imanju Gorki.
21.-23. siječnja1924. Lenjinovo tijelo nakon smrti, imanje Gorki, Moskovska gubernija, SSSR.
TASSVladimir Lenjin umro je na svom podmoskovskom imanju 21. siječnja 1924. godine u 18 sati i 50 minuta, kada je imao 53 godine. Obdukcija je obavljena sutradan u 11 sati ujutro. To je i najvažniji detalj Lenjinove smrti, jer se postavlja pitanje iz kojeg razloga tijelo osnivača SSSR-a nije dostavljeno u Moskvu, gdje su najbolji medicinski instituti imali sve uvjete za obdukciju, već je ona izvršena u kupaonici na imanju Gorki?
Postoje dvije verzije glavnog uzroka Lenjinove smrti. Jedna je ateroskleroza krvnih žila mozga, a druga sifilis. Danas, sto godina nakon njegove smrti, nema konsenzusa po tom pitanju. Akademik Jurij Lopuhin pretpostavlja da je pravi uzrok Lenjinove bolesti i smrti bio loš dotok krvi u mozak, što je posljedica ranjavanja 1918. godine.
Značajan dio dokumentacije o smrti i bolesti Vladimira Lenjina drži se u tajnosti na zahtjev njegove nećakinje Olge Dmitrijevne Uljanove (1922.-2011.), a rok oznake tajnosti ističe 2024. godine.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
